Prilikom razmatranja utjecaja okolišnih čimbenika tijekom ranog razvoja na pojavu poremećaja pozornosti (engl. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) važno je oprezno tumačiti rezultate. Naime, trenutačnim dijagnostičkim kriterijima ADHD se ne može pouzdano dijagnosticirati u djece mlađe od četiri godine. Poznato je da se uglavnom otkriva nešto kasnije u životu zbog uspješnog izbjegavanja značajnih funkcionalnih poteškoća dok se osoba ne suoči s naprednijim akademskim izazovima ili većom odgovornošću na poslu. Također, iako ADHD nije nova pojava, njegova je prevalencija posljednjih godina značajno porasla. Moguće je da su promjenjivi dijagnostički kriteriji i sve veća svijest o poremećaju u marginaliziranim populacijama u podlozi tog porasta. Prema trenutačnim istraživanjima genetski su čimbenici iznimno važni u etiologiji ADHD-a. Ipak, činjenica da su procjene nasljednosti ADHD-a u blizanaca manje od 100% upućuje na važnost okolišnih čimbenika.
Dio studija ukazuje na to da istovremeno obavljanje više zadataka (engl. multitasking) putem digitalnih medija ne poboljšava sposobnost obavljanja više zadataka u drugim okruženjima. Zapravo, čini se da smanjuje tu kognitivnu sposobnost smanjenjem sposobnosti zanemarivanja potencijalno ometajućih podražaja. Razmatranje neuroradioloških snimki tzv. multitaskera ukazuje na smanjen volumen u prednjem cingularnom korteksu. Međutim, potrebno je biti oprezan u tumačenju tih rezultata, s obzirom na to da smjer uzročnosti nije jasan. Multitasking tijekom uporabe digitalnih medija mogao bi biti izraženiji kod ljudi sa smanjenom prefrontalnom aktivnošću i kraćim rasponom pozornosti.
