Digitalna tehnologija omogućila je stvaranje iznimno složenog poslovnog i životnog okruženja koje donosi velike emotivne pritiske čije savladavanje zahtijeva visoko razvijene socio-emocionalne vještine. Digitalna je tehnologija nevjerojatno brzo i snažno promijenila društvenu organizaciju pa je neizbježno da u raspravi o njezinim učincima važnu ulogu imaju i vrijednosni stavovi pojedinca. Brojni su primjeri kako se neznanstveno i površno, a često i netočno, navode određeni argumenti u prilog koristi ili štetnosti digitalne tehnologije, a kako bi se zapravo promovirali određeni vrijednosni stavovi. Zbog svega navedenoga treba biti vrlo oprezan u razlučivanju jesu li neki konstrukti (entiteti) potkrijepljeni objektivnim dokazima ili se radi o mišljenjima koja nisu jasno i nedvojbeno potkrijepljena znanstveno utemeljenim dokazima.
To se odnosi i na entitet digitalne demencije koji je 2012. g. u knjizi „Digitalna demencija – kako mi i naša djeca silazimo s uma“ opisao Manfred Spitzer, njemački neuroznanstvenik i psihijatar. Prema Spitzeru radi se o procesu narušavanja kognitivnih sposobnosti zbog prekomjerne uporabe digitalne tehnologije koji uglavnom pogađa djecu i adolescente. Tradicionalno je prihvaćeno: što je viši kognitivnirezervni kapacitet (sposobnost mozga da kompenzira posljedice starosti i/ili patologije), to će se kasnije klinički očitovati kognitivno urušavanje. Teorija digitalne demencije, na temelju pretpostavke o nižem kognitivnom rezervnom kapacitetu u generacija izloženih digitalnim medijima, pretpostavlja višestruki porast stope demencija zbog ranije pojave demencije u pojedinaca koji se prekomjerno koriste digitalnim medijima. Treba naglasiti da se radi tek o pretpostavci kako je učinak digitalne tehnologije takav da će u budućnosti doći do značajnog povećanja stope demencije od prije predviđene na temelju demografskih podataka. Tek ako podaci potvrde pretpostavku, moći će se razmatrati povezanost s ekstenzivnom uporabom digitalne tehnologije.
Sve je više studija koje opisuju utjecaj digitalnih medija na neuralnu aktivnost regija mozga u podlozi kognitivnih funkcija. Većinom su usmjerena prema procesima pozornosti i pamćenja te kognitivnim funkcijama u podlozi socijalnih interakcija. Utjecaj se uglavnom opisuje analizom percepcije pojedinca, kognitivnih testova i/ili neuroradioloških snimki. Provedena istraživanja uglavnom su presječne (komparativne) studije u kojima se uspoređuju dvije skupine ispitanika. Njihova važnost nije zanemariva; korisne su u određivanju javnozdravstvenih prioriteta i daju važne podatke o daljnjem usmjeravanju istraživanja. Ipak, valja biti oprezan u tumačenju rezultata jer tek uz studije veće pouzdanosti, primjerice kvalitetne longitudinalne (praćenje promjena iste osobe u različitoj dobi) kohortne studije, možemo govoriti o uzročno-posljedičnoj povezanosti.
Prema presječnim (komparativnim) studijama rano izlaganje gledanju televizijskog programa povezuje se sa smanjenim rasponom pozornosti u djece školske dobi. No moguće je da poremećaji pozornosti vode gledanju televizije, a ne obrnuto. Također je važno definirati sadržaj gledanog programa, s obzirom na to da dio studija ukazuje na pozitivne utjecaje određenih televizijskih sadržaja na kognitivne funkcije.
