Emocija srama ne veže se isključivo za odraslu dob zato što se kod djece javlja već oko druge godine života. Premda je odgoj glavni čimbenik koji dovodi do razvoja srama kod djece, ljudi imaju prirođenu sposobnost za iskustvo srama, zbog čega se u različitim kulturama javljaju isti tjelesni pokazatelji srama. To se prvenstveno odnosi na odvraćanje pogleda radi izbjegavanja osuđujućega pogleda promatrača, pognuto držanje tijela, crvenilo lica, znojenje, ubrzan rad srca i stišavanje glasa.
Postoji velik broj različitih iskustava koja mogu rezultirati pojavom srama; može biti posljedica bilo kojega iskustva u kojemu se osoba uspoređuje sa standardima koje si je postavila, odnosno kad uspoređuje realni self (ono što jesam) s idealnim selfom (ono što bih želio/željela biti). Važna karakteristika emocije srama jest vjerovanje osobe da je njezino cjelovito biće, cijeli self, na neki način pogrešan, bezvrijedan i neadekvatan. Takvi neugodni doživljaji rezultiraju potrebom osobe da se na neki način povuče u privatnost, daleko od očiju javnosti. Ta se potreba najprije manifestira skretanjem pogleda, odnosno izbjegavanjem kontakta očima, čime se osoba psihološki distancira od okoline. Nakon toga često može doći do povlačenja iz socijalnoga kontakta.
Osim toga, sram se pojavljuje i u interakciji sa socijalnom okolinom i može biti posljedica neuspjeloga nastojanja da se u javnosti prezentira željena slika o sebi. Sram zbog neispunjenih očekivanja može se pojaviti u bilo kojoj situaciji u kojoj se osoba ne ponaša u skladu s vlastitim vrijednostima. Primjerice, netko tko njeguje iskrenost i kome je važno da ga drugi vide kao iskrenu osobu, može osjetiti intenzivan sram ako ga se uhvati u laži. Osoba percipira da je u očima drugih ljudi na neki način ispala loša, odnosno da je narušila sliku koju želi održati.
Sram umjerenoga intenziteta ima zaštitnu ulogu jer prevenira socijalno odbacivanje. Međutim, nije svaki sram takav. Postoje i druge vrste srama, primjerice toksičan sram, koji se razvija kao posljedica proživljenih trauma, zanemarivanja te emocionalnoga ili fizičkoga zlostavljanja u ranoj dobi, što može ostaviti na djetetu dubok trag u obliku vjerovanja da nije vrijedno ljubavi. Takav sram je sve samo ne adaptivan i može dovesti do depresije, zlouporabe psihoaktivnih supstanci, samoozljeđivanja, poremećaja prehrane i drugih problema mentalnoga zdravlja. Toksični sram moguće je prevladati radom na sebi i uključivanjem u psihoterapijski proces.
Tijekom adolescencije mladi imaju snažnu potrebu da ih okolina prihvati, posebno njihovi vršnjaci, zbog čega su posebno osjetljivi na eventualne negativne procjene. Osim toga, pojačano su samosvjesni i skloni uspoređivanju s drugima. Zbog svega toga skloniji su doživjeti sram, što može negativno utjecati na njihovo samopoštovanje i samopouzdanje. U današnjem društvu, u kojem se nerijetko promoviraju nedostižni ideali ljepote, adolescenti kod kojih dolazi do naglih promjena tijela mogu postati još samokritičniji. Dojam da ne udovoljavaju nametnutim standardnima ljepote može ih dovesti do neprihvaćanja vlastitoga izgleda te potaknuti sram.
