Prema teoriji atribucije i sram i krivnja podrazumijevaju pripisivanje ishoda karakteristikama osobe. Međutim, razlika između srama i krivnje jest u tome da je kod srama negativan ishod pripisan globalnom selfu, koji je stabilan, otporan na promjene i ne može se kontrolirati, dok se kod krivnje negativan ishod pripisuje specifičnomu ponašanju, koje nije stabilno te se može kontrolirati i mijenjati. Dakle, osoba koja se srami ima negativnu samoprocjenu cijeloga svog bića i dojam da ne može napraviti ništa što bi popravilo situaciju. Kod krivnje je suprotno – može se utjecati na njezino smanjivanje priznavanjem pogreške i iskupljivanjem.
Da bi se ljudi mogli iskupiti za nešto što su učinili, nužan preduvjet jest da svjesno prepoznaju i priznaju vlastitu odgovornost za ono što su učinili. Pretpostavka odgovornosti je uvjerenje osobe da je nešto uzrokovala ili da je nešto mogla prevenirati, ali to nije učinila. Budući da je nužno sagledati posljedice vlastitoga ponašanja iz perspektive druge osobe te uzeti u obzir njezine potrebe i osjećaje, osjećaj krivnje povezan je s empatijom.
S druge strane, kada je riječ o sramu, fokus nije na preuzimanju odgovornosti, već na razlici između realnoga i idealnoga selfa. Stoga se ljudi neće osjećati krivima zbog svoga izgleda ili neke urođene mane jer se za to ne smatraju odgovornima, ali ih samoprocijenjena neadekvatnost vezana uz te karakteristike može dovesti do srama. Osoba može osjećati sram i onda kada zna da je za nešto odgovorna, ali se ne fokusira na preuzimanje odgovornosti, već na razočaravajuću spoznaju da pogreška odražava neusklađenost s idealnim selfom.
