Nedovoljno spremna djeca razapeta su između zahtjeva i želje da budu uspješna i mogućnosti da to postignu. Unatoč ulaganju napora i truda djeteta, učitelja i roditelja, rezultat koji se postigne često je premali i dijete svakodnevno doživljava neuspjeh.

Tu svakodnevnu frustraciju dijete teško podnosi i želi je izbjeći, ili barem smanjiti, pa može pribjeći korištenju različitih mehanizama obrane: bijeg u (iz školskog prostora, u bolest: „boli me trbuh“, „glava“), projekciji (dijete ne voli školu ni učiteljicu, ali izjavljuje: „Učiteljica me ne voli!“, „Svi me mrze!“…), regresiji (sišu palac, tepaju, iskazuju ljubomoru prema mlađoj braći i sestrama koji ne moraju u školu), agresiji (prema drugim vršnjacima, školskom priboru…), fantaziji (pričaju o neobičnim događajima u školi i kod kuće).