- Tjeskoba – dječja tjeskoba usredotočuje se na to da bi se nešto moglo dogoditi roditeljima (ili preživjelom roditelju ili skrbniku). Može se različito manifestirati: kroz veću zahtjevnost, veću ovisnost i burno reagiranje na odvajanje. Strah za roditelje pojačava se ako se razbole, posebno ako su simptomi bolesti slični onima koje je pokazivala umrla osoba. Može se javiti i strah za vlastiti život (posebno kod odlaska na spavanje, pa iskazuju „posebne“ zahtjeve, kao npr. da im ostane upaljeno svjetlo). Prisutne su reakcije trzanja (na iznenadne zvukove ili druge promjene u okolini), koje povećavaju spremnost za suočavanje s opasnošću. Ako preosjetljivost potraje, može dovesti do glavobolja, bolova u mišićima, poteškoća u koncentraciji i pamćenju. Fobično ponašanje moguće je ako je dijete bilo svjedok smrti ili pronašlo umrlog – tada ne želi da se događaj spominje, izbjegava mjesto događaja ili osobe koje su također bile prisutne. Time zapravo izbjegava jake podsjetnike na događaj, tj. jake osjećaje do kojih ti podsjetnici mogu dovesti. Ako je dijete izgubilo brata ili sestru, ponekad se ne želi vezati za novo dijete u obitelji u nastojanju da se tako zaštiti od rizika eventualne nove patnje.
- Živa sjećanja, tj. slike koje se “nameću” (ili zvučni, dodirni dojmovi…). Iskustva se mogu sačuvati u neverbalnom obliku čak i kod djece koja još ne govore. Nekad djeca mogu stvoriti „sjećanja u mašti“, a onda ona postaju ometajuća. Sjećanja su obično najjača navečer i mogu otežati uspavljivanje; također se mogu pojaviti u obliku snova ili noćnih mora.
- Poteškoće sa spavanjem u smislu ružnih snova i mora. To je posebno rizično ako se riječ “spavanje” ili “zaspao/la” prethodno koristila za opis smrti. Važno je znati da prorada traume tijekom dana umanjuje pojavu ružnih snova.
- Tuga i čežnja koje prate plakanje ili izoliranje. Djeca ponekad, da ne ražaloste roditelje, skrivaju plač ili pravi razlog plača. Čežnja za umrlom osobom može se pojačati kada se vidi sreća drugih ljudi. Čežnja se može manifestirati kao traženje izgubljene osobe, zaokupljenost sjećanjima, osjećaj prisutnosti umrle osobe, poistovjećivanje s njome.
- Bijes i ispadi gnjeva – ljutnja na „smrt“, na odgovorne, na sebe (“koji nije spriječio/la smrt”), na umrlu osobu koja ih je napustila.
- Krivnja, samopredbacivanje i stid. Povod za osjećaj krivnje može kod djeteta proizaći iz svijesti da je ranije, dok je osoba bila živa, na nju bilo zavidno ili ljubomorno. Samopredbacivanje se javlja ako je posljednji susret s umrlim bio neugodan, a samooptuživanje ako dijete misli da je nešto umrlome skrivilo.
Zbog svega navedenog, moguće je da dijete počne imati teškoće u školi koje proizlaze iz smanjene pažnje i koncentracije, kao i da se jave tjelesne tegobe (glavobolja, bolovi u želucu, bolni mišići).
Neke od reakcija mogu i za odrasle biti teške (npr. ako dijete odbija odvajanje, optužuje odraslu osobu za smrt, opetovano ispituje o smrti i umrlome) ili nerazumljive i bolne (npr. ako se dijete ponaša kao da se ništa nije dogodilo, ljuti se na umrloga, samooptužuje se…). No, sve dok te reakcije ne predstavljaju realnu opasnost za dijete ili druge u okolini, ne treba ih braniti da ne bi došlo do blokiranja prorade i oporavka.
