Najbolje je da vijest o smrti djetetu priopći roditelj ili neka druga djetetu emocionalno bliska osoba. Za to treba uzeti dovoljno vremena i prikladno mjesto te vijest oblikovati izravno i dati točne obavijesti. Ako je djetetova reakcija plač, nije ga dobro pokušati prekinuti prerano samo zato što je odraslome teško, već mu treba dopustiti reakciju. Kao što je već spomenuto, nije dobro koristiti eufemizme. Otvoreno i izravno komuniciranje bez apstraktnosti smanjuje rizik da djeca saznaju nešto od okoline čime bi izgubila povjerenje u odrasle oko sebe. Ako su religijski pojmovi dio djetetovog svakodnevnog života, njihova upotreba može biti prikladna.
Roditelji za početak moraju sebi omogućiti prorađivanje tužnog događaja da njihova nevoljkost suočavanja s onim što se dogodilo ne bi sprječavala djetetov proces tugovanja. Pred djecom ne trebaju skrivati činjenice ni vlastite reakcije, već obitelj zajednički razgovara o onome što se dogodilo, o djetetovom eventualnom strahu da će on/a sam/a umrijeti ili da će umrijeti roditelji i o tome koliko je to neutemeljeno. Bitno je spriječiti samooptuživanje kod djece („ništa što si pomislio/la nije uzrokovalo…“). Podrška je bitna jer će povučena i izolirana djeca prije doživjeti teškoće u tugovanju.
Sudjelovanje djece u obredima dobro je utoliko što pomaže nestvarno učiniti stvarnim. Sudjelovanjem u obredu onemogućuje se potkrepljivanje poricanja smrti. No, nikada ga nije dobro prisiljavati dijete da sudjeluje u pogrebu. Da bi dijete (eventualno) sudjelovalo u obredu, obavezno treba biti pripremljeno (npr. izgled prostora, hoće li vidjeti ili ne pokojnika, koje su moguće reakcije odraslih), u pratnji osobe u koju ima povjerenja, koja mu može pružiti podršku i objašnjenja te mu, naknadno, treba omogućiti priliku da proradi svoje dojmove. Dijete se može potaknuti da donese nešto konkretno (npr. cvijet ili crtež). U slučaju da se dijete predomisli o sudjelovanju u obredu, ne smije se inzistirati na tome da ostane.
Proces tugovanja lakše teče ako su dječje potrebe prihvaćene i ako im se pomaže u suočavanju s onim što se dogodilo. Dječja zahtjevnost nakon smrti se povećava, no ako se potrebe za blizinom i sigurnošću zadovolje, ponašanje će se brže normalizirati. Vjerojatnost pojave neželjenih reakcija manja je ako je djetetu ubrzo nakon smrti na raspolaganju (preživjeli) roditelj.
Dobro je što više održavati poznate običaje, čime se stvara siguran oklop (minimalno izostajanje iz vrtića i škole predstavlja čvrst temelj u nesigurnoj situaciji). Nije poželjno slati djecu bakama ili sl., već je bolje da prijatelj ili rođak dođu u djetetovu kuću i pomogne skrbiti se o njemu ako su roditelji shrvani bolom. Po povratku u vrtić/školu, dijete (ili odrasla osoba – odgajatelj, učitelj) može dati informaciju ostalima o tome što se dogodilo, pod uvjetom da dijete to želi.
Djetetov signal da razmišlja o nečijoj smrti mogu biti crteži ili igre. Djeca se nekad igraju nesretnog događaja, u čemu ih treba podržati i pomoći im da na taj način prorade svoje reakcije. Kroz igru dijete može rastaviti i sastaviti traumatsko iskustvo, a čini to korak udaljeno od stvarnosti. Kroz igru može izraziti osjećaje i misli koje bi mu bilo teško izravno izraziti. Ako igra postaje kruta i tužna, ako se neprekidno ponavlja a ne pomaže, roditelji bi trebali potražiti stručnu pomoć.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorice Andree Mataija Redžović, prof. psih, objavljen u 15-16. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
