Žalovanje nastaje zbog gubitka neke osobe, odnosa ili objekta iz našeg života. Radi se o procesu koji ima određeno trajanje. Iako postoje neke zakonitosti u procesu žalovanja, ljudi se s njime suočavaju na različite načine, posebno kada se radi o gubitku nastalom smrću. Potrebno je znati da djeca doživljavaju gubitak drugačije od odraslih, kao i da iznenadna smrt ima ozbiljnije tjelesne i psihološke posljedice od očekivane smrti, tj. smrti nakon duge bolesti.
Upravo zbog toga što su djeca ovisna o okolini, tj. o odraslima koji o njima skrbe, za njih je gubitak vrlo često povezan i s jakim osjećajima nesigurnosti i bespomoćnosti. Stoga je posebno bitno pomoći djetetu da u tim teškim trenucima zadrži osjećaj zaštićenosti i sigurnosti i, na njemu razumljiv način, objasniti što se događa. Odraslima se može učiniti da je bolje ne pričati o smrti jer dijete nije ni svjesno što se događa, ili, ako jest, da ga dodatno ne rastužuju. No, to nije tako. Čak i mala djeca imaju svijest da se nešto događa – verbalno zaobilazeći temu ili zaokupljajući dijete mnoštvom aktivnosti, zapravo mu samo otežavamo, jer je ono tada ostavljeno samo sa svojom tugom. Ona zasigurno postoji, čak i ako je dijete možda ne pokazuje na „očekivani“ način (npr. kroz plač ili razgovor).