Doživi li dijete smrt roditelja, kod njega postoji snažna potreba da se taj događaj drži na udaljenosti (što može podrazumijevati privremeno izbjegavanje misli o smrti i ponašanje na uobičajen način) i onda postupno pušta k sebi. Tuga može biti posebno jaka na različite godišnjice, zbog čega je dobro obilježiti ih nekim obredom koji djetetu omogućuje izražavanje osjećaja na konkretan način. Dijete koje je ostalo bez roditelja može početi preuzimati njegovu ulogu, što se u umjerenom obliku vezuje uz zrelost, ali u pretjeranom zapravo predstavlja neodgovarajuće funkcioniranje.
Dogodi li se smrt brata ili sestre, specifična je okolnost da tada i roditelji tuguju te se povećava rizik da djetetu teže postavljaju granice, dijelom zbog grižnje savjesti što mu posvećuju manje vremena. Strah koji osjećaju roditelji može voditi u prezaštićivanje djeteta. Ako je dijete izgubilo mlađeg brata ili sestru, može osjećati krivnju, a ako je izgubilo starijeg, može se javiti pritisak da krenu njegovim/njezinim stopama. Utvrđeno je postojanje fenomen pod nazivom „krivnja preživjelih“ – stoga je bitno dati djetetu do znanja da je jednako vrijedno kao i umrlo dijete.
Budući da majka i otac mogu različitom brzinom proći kroz proces tugovanja, moguće je da se nađu u međusobnom sukobu, tj. pod pritiskom na koji preostala djeca nisu imuna. S obzirom na to da roditelji tuguju duže i jače u odnosu na djecu, ne smiju upasti u zamku i optuživati djecu da ne tuguju „dovoljno“.
U slučaju smrti bake ili djeda, budući da su oni stariji, djeca lakše intelektualno razumijevaju događaj, što ne znači i emocionalno. U slučaju smrti prijatelja, roditelji često nisu skloni govoriti djetetu o tome, jer time sebi „priznaju“ da se isto može dogoditi i njihovom djetetu. Ako je smrt posljedica nesreće u nekoj opasnoj, zabranjenoj igri (npr. na ledu), roditelji mogu pogrešno pokušati zaštititi dijete od izlaganja bilo kakvoj razini opasnosti time da smrt prikažu kao kaznu, što je, naravno, posve neprihvatljivo.
