Različita pravila ponašanja i moralne vrijednosti internaliziraju se iz socijalne okoline tijekom djetinjstva te služe kao neka vrsta „moralnoga kompasa“ prema kojem se ponašanja određuju kao ispravna ili neispravna. Za razliku od srama, koji podrazumijeva negativnu samoprocjenu cijelog selfa, krivnja je usmjerena na određeno ponašanje – osjećamo je ako napravimo nešto što smatramo pogrešnim ili propustimo napraviti nešto što smatramo da smo trebali. Dakle, da bismo osjetili krivnju koja nije praćena sramom, potrebno je moći odvojiti „što jesam“ od „što činim“. Budući da mala djeca nemaju kapacitet za takvo razdvajanje, krivnja se u odnosu na sram javlja kasnije.
Osjećaj krivnje podrazumijeva prihvaćanje da je moguće nešto napraviti pogrešno, a ujedno biti (ostati) dobra osoba. Primjerice, osoba može osjećati krivnju jer nije pomogla prijatelju kada mu je trebalo, ali ne smatra da je zbog toga postala loša i bezvrijedna osoba. Za razliku od srama, koji motivira povlačenje, izbjegavanje i globalnu negativnu samoprocjenu (Ja sam loša osoba.), krivnja potiče ljude da priznaju pogrešku, ispričaju se i pokušaju riješiti problem te se na neki način iskupiti za ono što su učinili (Napravio/la sam nešto pogrešno… kako to mogu popraviti?).
