Spremnost za školu definira se kao dinamička, manje ili više uravnotežena kombinacija tjelesnih, (meta)kognitivnih, emocionalnih i socijalnih razvojnih obilježja djeteta, koja mu omogućuju da se manje ili više uspješno suoči s programskim zahtjevima (početnog) školovanja i složenošću školskoga života.
Nerijetko susrećemo djecu neuravnoteženog (disharmoničnog) ponašanja, pa tako možemo sresti mlađe, nadareno dijete koje može biti intelektualno spremno za školu, ali emocionalno i tjelesno nespremno za školu, ili pak dijete koje živi u razvojno nepovoljnoj okolini može biti tjelesno, pa i intelektualno spremno, ali nespremno na emocionalno-socijalnom planu.
- Tjelesna spremnost – mogućnost djeteta da se nosi s naporima koje škola postavlja na njegovo tijelo. Dijete mora imati dovoljno snažne mišiće i tjelesnu izdržljivost da bi svakodnevno moglo nositi i po nekoliko kilograma tešku školsku torbu, sjediti više sati uz kratke pauze u klupi ili kući, dok piše domaću zadaću. Osnovni pokazatelji su visina i težina djeteta koji se uspoređuju s prosječnim vrijednostima šestogodišnjeg djeteta pred polazak u školu. Procjenjuju se zrelost sustava za kretanje, funkcioniranje osjetnih organa, navike hranjenja, spavanja, kontrola izlučivanja. Osim dobro razvijene grube motorike (hodanje, trčanje), mora imati i usavršenu pokretljivost pojedinih mišića koji omogućuju složenu vještinu kao što je pisanje.
- Govorna spremnost – preduvjet za uspješno praćenje nastave. Ona se odnosi na slušanje i razumijevanje onoga što drugi govore, kao i na slijeđenje uputa za rad. Odnosi se i na jasan i tečan izgovor riječi i sposobnost izražavanja osjećaja, potreba i misli te razvijen pojam o čitanju i pisanju (svijest da je govor sastavljen od riječi, da ono što govorimo možemo napisati na papir, da je svrha čitanja razumijevanje napisanog).
- Kognitivna spremnost – najvažniji je prediktor školskoga uspjeha. Pored opće mentalne sposobnosti, odnosno inteligencije, uključuje i razvijenost sposobnosti promatranja, pažnje, pamćenja i mišljenja. Pred polazak u školu dijete treba moći dobro raspoznati prostorne i vremenske oznake, razlikovati osnovne boje i imenovati ih, uočavati različite oblike i veličinu predmeta. Nadalje se od djeteta očekuje da razmjerno dugo može namjerno usredotočiti svoju pažnju na određeni sadržaj, da može prenositi pažnju s jednog predmeta na drugi i u određenoj mjeri biti otporno na podražaje koji mu odvlače pažnju, kao i da može nešto namjerno upamtiti koristeći se strategijom ponavljanja.
- Emocionalna spremnost – sposobnost djeteta da se bez straha odvoji od roditelja na par sati i da samostalno funkcionira. Kontrola impulsa odnosi se na sposobnost djeteta da kontrolira osjećaje ljutnje i nagle provale bijesa, panike ili straha. U školi se dijete treba moći nositi i s frustracijama koje izazivaju situacije vrednovanja i usporedbe njegovog uratka s uratkom druge djece.
- Socijalna spremnost – uspješna komunikacija s vršnjacima i s učiteljicom. Ona podrazumijeva sposobnost da se usvoje određena pravila ponašanja te da se vlastite želje i potrebe usklade s potrebama drugih učenika i, ako je potrebno, podrede ciljevima razreda u cjelini.
- Motivacija za učenje i interes – važni činitelji školskog uspjeha. Pred polazak u školu djeca su u pravilu motivirana unutarnjom željom za učenjem i stjecanjem znanja. Događa se da ta motivacija opada nakon polaska u školu. Ponekad uzrok treba tražiti u neprimjerenim zahtjevima (previše ili premalo), teškoćama u povezivanju često apstraktnog sadržaja s konkretnim iskustvima iz djetetova života, usmjerenosti na vanjsko potkrepljenje (ocjene) ili čest doživljaj neuspjeha. Prvi znak djetetove spremnosti za školsko učenje, kojeg roditelji i sami prepoznaju, jest upravo pojava interesa za učenje čitanja i pisanja, često povezana uz gubljenje interesa za vrtićke sadržaje. Ako pokušaj poučavanja rezultira uspjehom, možemo sa sigurnošću reći da je dijete dostiglo optimalan trenutak za učenje.
