Dva su najčešća načina uključivanja djece u sport – na poticaj roditelja ili slijedeći vršnjake, odnosno društvo u kojem se kreću. Roditelji obično primijete sklonost djeteta k određenom sportu te ga potaknu da se njime počne baviti. Druga je mogućnost da roditelji potiču djecu da se uključe i ustraju u sportu kojim su se oni sami bavili i u kojem su bili manje ili više uspješni.
Djeca često slijede društvo iz škole ili susjedstva i tako se uključuju u sport. U takvim situacijama djeca često mijenjaju sport, posebno ako želja za druženjem i igrom (primarni motivacijski faktori) izostane zbog ciljeva i organizacije kluba ili zbog neprilagođenosti zahtjeva sporta njihovim psihofizičkim sposobnostima.
Bez obzira na način uključenja djeteta u sport, važno je da sport bude prilagođen psihofizičkim sposobnostima djeteta.
Prema iskustvu, čini se da introverti (mirne, tihe, povučene osobe) u odnosu na ekstroverte (otvorene, društvene osobe, vole biti u centru pažnje) više biraju individualne sportove, posebno one koji ne uključuju direktno nadmetanje s jednim protivnikom (npr. golf, streličarstvo, streljaštvo, jedrenje itd.). Iako se ne radi o potvrđenom pravilu, već zapažanju na individualnoj razini, roditelji koji imaju ideju da će uključivanjem djeteta u sport potaknuti veću otvorenost ili društvenost, moraju biti svjesni da to nije uvijek moguće.