Djeca žrtve vršnjačkog nasilja

Jedino zajedničko svoj djeci žrtvama jest to da su ih „odabrali“ nasilnici (ili skupina nasilnika). Oni trebaju mete na kojima mogu iskaliti svoju agresiju, a različitosti koje se identificiraju kao opravdanja za napade su „u najboljem slučaju izmišljene, a u najgorem slučaju besramni izgovori“.

Meta nasilnika može biti bilo koje dijete:

• novo u razredu
• najmlađe u školi, najmanje, uplašeno, nesigurno
• traumatizirano, tj. već povrijeđeno (izbjegava vršnjake da izbjegne dalju bol)
• submisivno – tjeskobno, niskog samopouzdanja i lako povodljivo, radi stvari kojima udovoljava ili umiruje druge
• čije ponašanje iritira druge
• koje se ne voli svađati i tući
• sramežljivo, rezervirano, tiho i skromno
• bogato ili siromašno
• čiju rasu ili entitet nasilnik doživljava kao inferiorne
• čiji spol ili seksualnu orijentaciju nasilnik doživljava kao inferiorne
• čiju vjeru nasilnik doživljava kao inferiornu
• pametno, bistro ili talentirano
• nezavisno, neopterećeno socijalnim statusom, koje se ne priklanja normama
• koje spremno izražava osjećaje
• debelo ili mršavo, visoko ili nisko
• koje se izgledom razlikuje od većine (nosi ortodontski aparat ili naočale, ima akne ili druge promjene na koži)
• koje ima fizičke ili psihičke teškoće
• koje se našlo u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu

Nakon što je „određeno“ za metu, način djetetove reakcije određuje hoće li od mete postati žrtva. Ako se dijete pokori napadu, tj. pruži nasilniku ono što traži, pokazujući uznemirenost, strah ili apatiju, ili ne uspije odgovoriti asertivno, mijenja se i emocionalno i fizički, postaje drugačije no što je bilo prije napada. Svi budući napadi bit će usmjereni na metu koja slabi. Krivnja, sram i osjećaj neuspjeha koje osjeća meta koja se ne može suočiti i nositi sa brutalnošću nasilnika, doprinose uništavanju – dijete se izolira od vršnjaka, ima teškoća s koncentracijom na nastavi, pri usvajanju gradiva, stvara vlastiti svijet u kojem se osjeća zaštićeno te, na štetu socijalnih vještina, razvija strategije preživljavanja, sve se više identificirajući s ulogom žrtve.

Način na koji i na nasilnika i na žrtvu reagiraju promatrači također ima golem utjecaj na ishod, odnosno dalje ponašanje i nasilnika i žrtve. Ako promatrači ne odobravaju čin nasilja, nasilje može imati situacijski karakter, no, ako su promatrači pasivni, sudjeluju u povećanju tolerancije na nasilje, kao i na mogućnost da i sami postanu nečije mete/žrtve.

Mentalne kočnice

Roditelji često zadnji saznaju da je njihovo dijete izloženo nasilju. Naime, djeca od odraslih traže pomoć, ali često i odustaju. Djeca ne govore odraslima o zlostavljanju zbog različitih razloga:

• Srame se što su žrtve – manja je vjerojatnost da će se odrasloj osobi povjeriti dječak nego djevojčica, jer su dječaci kulturalno uvjetovani idejom da bi trebali to „izdržati“, „biti jaki“  i sl. Veća je vjerojatnost da će se povjeriti mlađa djeca od starije, jer mlađa očekuju pomoć od odraslih, dok starija sumnjaju da im odrasli mogu pomoći;
• Boje se osvete ako se povjere odrasloj osobi. Nasilnici potpiruju taj strah stalnim prijetnjama te uvjetuju „kodeks šutnje“ koji im omogućuje da nesputano nastavljaju svoje brutalne aktivnosti;
• Misle da im nitko ne može ili ne želi pomoći jer im je rečeno da se pokušaju slagati s nasilnikom ili da ga se klone, da mu vrate i ne budu „slabići“;
• Uvučeni su u laž da je nasilništvo nužan dio odrastanja;
• Mogu vjerovati da su odrasli dio laži ako ih ne zlostavljaju samo druga djeca već je prisutno i nasilje u obitelji;
• Naučili su ih da je „cinkanje“ vršnjaka loše, glupo ili postoji prešutno pravilo da „pametniji popušta“.

Znakovi upozorenja

Djeca žrtve nasilja se odraslima možda neće povjeriti riječima, ali im mogu izrazom lica, pogledom, tonom glasa davati naznake da su izložena nasilju. Stoga je bitno ne odbacivati promjene u ponašanju djeteta kao fazu, već biti osjetljiv i brižan, jer nasilništvo ostavlja dugotrajne psihičke i fizičke posljedice.

Znakovi koji upozoravaju da se s djetetom nešto događa:

• pokazuje nagli izostanak interesa za školu ili odbija ići u školu,
• u školu ide neuobičajenim putem,
• popušta u školskom uspjehu (ispočetka osmišljavajući strategije kako izbjeći nasilnike, a kasnije smišljajući plan osvete),
• povlači se od obitelji i školskih aktivnosti (želi biti samo, da ga svi ostave na miru),
• gladno je nakon škole, govori da je izgubilo novac,
• uzima novac od roditelja i daje čudne izgovore na što je novac potrošilo,
• pri povratku kući žuri u toalet (budući da su igrališta, hodnici, blagovaonice i toalet najčešća mjesta za sačekivanje žrtvi),
• nakon telefonskog poziva ili čitanja e-maila tužno je, ljuto ili preplašeno,
• radi nešto što nije karakteristično za njega,
• koristi pogrdne ili omalovažavajuće riječi kada govori o vršnjacima,
• prestaje govoriti o vršnjacima i svakodnevnim aktivnostima,
• dolazi kući s neurednom i potrganom odjećom ili bez nekih odjevnih predmeta,
• ima fizičke ozljede koje nisu u skladu s danim objašnjenjem,
• žali se na bolove u trbuhu, glavobolje, ima napadaje panike, ne može spavati ili previše spava, iscrpljeno je.

Pojave li se neki od navedenih znakova upozorenja, važno je „slušati iza riječi“, „gledati iza postupaka“, pokušati se „staviti u djetetove cipele“ i djelovati. Odrasli ne smiju nasilništvo umanjivati niti trivijalizirati, jer indiferentnošću pridonosimo toleranciji na nasilje, čime ga posredno potičemo.

Podržavajuća ponašanja

Učimo li djecu da vole sebe, da razmišljaju svojom glavom i pristupaju teškoćama kao izazovima koje treba riješiti, veća je vjerojatnost da će u slučaju potrebe potražiti pomoć, da neće dopustiti da se situacija pogorša. Djeci-žrtvama nasilja potrebno je uputiti sljedeće poruke:

„Čujem te. Tu sam za tebe, vjerujem ti, nisi sam u svemu tome.“ Pustite dijete da priča, ne postavljajte puno pitanja, aktivno slušajte, dopustite da stvori uvid. Možda shvatite na koji je način napad pogodio dostojanstvo i vrijednost djeteta – u suprotnom mu nećete moći pružiti adekvatnu pomoć.

„To nije tvoja greška. Krivnja pripada nasilniku.“ Nikakvo ponašanje ne može biti razlogom za prijezirno ponašanje nasilnika.

„Postoje stvari koje možeš napraviti.“ Možemo smisliti učinkovit plan, raditi na djetetovoj asertivnosti, pitati ga što može učiniti i kako bi to moglo pomoći.

„Protuotrovi“ za nasilništvo, prema Evelyn M. Field, u tajnama su uspješnih međuljudskih odnosa. Važno je:

Urednički izbor iz originalnog teksta autorice Nine Vela Vrabec, dipl. soc. pedagog, objavljen u 13. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE