I nakon odabira sporta, roditelji imaju važnu ulogu u sportskim aktivnostima djece – odvoze ih na treninge i natjecanja, kupuju sportsku opremu, financiraju natjecanja, prilagođavaju svoje slobodno vrijeme potrebama sporta kojim se dijete bavi, pomažu djeci u organizaciji obveza (sport, škola, slobodno vrijeme, druge slobodne aktivnosti), s njima dijele emocije vezane za sport: sreću dok postižu uspjeh ili razočaranje, tugu, sram, ljutnju dok se nose sa svojim neuspjehom.
Zbog velike uključenosti, događa se da roditelji preuzmu veću ulogu no što bi trebali pa sa strane može izgledati kao da se oni, a ne dijete, bave sportom. Počnu vršiti pritisak, sve više inzistiraju na treniranju i redovitom natjecanju. S druge strane, djeca ih ne žele razočarati i ne odustaju, ali sve manje uživaju u sportu kojim se bave, uza sve slabiju motivaciju. Roditelji tu promjenu interpretiraju kao neodgovorno ponašanje te, u strahu da će dijete odustati od sporta i vrijeme provoditi na ulici ili za računalom, vrše još veći pritisak, pri čemu se krug zatvara.
Još jedna važna uloga u kojoj se nalaze roditelji djece koja se bave sportom jest uloga navijača. Dogodi se da roditelji viču na svoju djecu ili protivnike, psuju suce ili trenera, čak se i upuštaju u fizičko nasilje, čime zasigurno ne daju djeci dobar primjer kako se ponašati za vrijeme natjecanja, u ulozi navijača ili gledatelja. Svojim ponašanjem djecu dodatno dekoncentriraju i otežavaju im izvođenje, što u konačnici može dovesti i do lošeg rezultata, iako je to ono što su svojim ponašanjem željeli spriječiti.
