Istraživanja pokazuju da nisu svi prokrastinatori jednaki; spominju se aktivni i pasivni prokrastinatori.
Pasivni prokrastinatori često imaju dojam da su zaleđeni pa ne započinju raditi na zadatku koji ih čeka niti za to vrijeme rade nešto drugo korisno. Mogu provesti puno vremena u razmišljanju i analiziranju zadatka koje moraju odraditi, ali im je teško zaista se pokrenuti i početi raditi. Sve to dovodi do toga da zadatak ne završe u zadanom vremenskom roku, a, ako ga odrade, to često bude površno.
Za aktivne prokrastinatore bi se moglo reći da su „pozitivna“ vrsta prokrastinatora. Oni vole raditi pod pritiskom i zapravo su uspješni u obavljanju zadataka u zadnji tren. Vrijeme koje provedu u odgađanju rada na zadatku često koriste kako bi radili druge (također produktivne) stvari. Odgađanje aktivnih prokrastinatora često je kontrolirano te su oni pod manjim stresom u usporedbi s pasivnim prokrastinatorima, jer znaju da će se ipak pokrenuti, makar u zadnji čas.
Uspješnost aktivnih prokrastinatora nije dokaz da je prokrastiniranje poželjan način pristupanja radnim zadacima. Vremenski pritisak uzrokuje stres te je moguće da prokrastinator ne obradi gradivo tako da ga razumije i može povezati s drugim informacijama.
