Za postizanje optimalne razine opće psihološke dobrobiti svakog djeteta iznimno su važni zdrav razvoj samopoimanja ili slike o sebi te pitanje sramežljivosti.
Pojam o sebi
Prema socio-spoznajnom razvoju, dijete postupno postaje zainteresirano ne samo za prirodnu i tehničku okolinu koja ga okružuje, već i za sebe i ljude oko sebe. Kao u svim područjima, i u tom se spoznaja razvija od konkretnog prema apstraktnom: od opažanja vlastitog i tuđeg ponašanja do razumijevanja vlastitih i tuđih stanja (želja, osjećaja, misli, namjera i sposobnosti). U okviru tog procesa dolazi do razvoja pojma o sebi ili samopoimanja, jednog od najvažnijih kada govorimo o osobnom i socijalnom razvoju pojedinca.
Pojam o sebi ili svijest o vlastitom postojanju razvija se postupno, odvajanjem djeteta od okoline. Prema tradicionalnim shvaćanjima, pojam o sebi sastoji od dva aspekta:
- ja (subjektivni doživljaj postojanja koji se odnosi na osobno djelovanje i svijest o postojanju tijekom razvoja) i
- mene (objektivnije razumijevanje osobnih obilježja, kao npr. socijalnog statusa, osobina ličnosti, kognitivnih sposobnosti).
Za razvoj pojma o sebi iznimno je važno osigurati razvoj vidnog samoprepoznavanja u ogledalu, koje se javlja između 15. i 20. mjeseca. Oko druge godine djeca, uz potkrepljivanje iz okoline, uče svoje osnovne osobine: znaju da su djeca, a ne odrasli, znaju svoj spol. U predškolskoj fazi raspoznaju svoje posebne tjelesne osobine, vlasništvo, znaju što vole, a što ne.
U neposrednoj djetetovoj okolini potrebno je osigurati četiri čimbenika koji pomažu uspostaviti pojam o sebi:
- utjecaj na materijalnu okolinu: udaranjem zvečke dijete počinje uočavati pokrete svojeg tijela kao uzrok, a zvuk zvečke kao posljedicu;
- utjecaj na ljude oko sebe: svojim reagiranjem na djetetov plač, pozive, smiješak i različite verbalizacije okolina djetetu poručuje da njegovo djelovanje proizvodi učinke;
- posjedovanje i vlasništvo: u dobi od oko 2 godine dijete počinje koristiti posvojnu zamjenicu “moj”, čime potvrđuje vlasništvo nad predmetima; ono što u male djece možemo percipirati kao sebičnost, zapravo su pokušaji utvrđivanja sve jasnijih granica između sebe i okolnoga svijeta;
- uporabu jezika za označavanje sebe:jasna primjena zamjenica “ja” i “moj” označava potpunu razvijenost djetetova pojma o sebi, što očekujemo krajem druge godine.
Sustav pojma o sebi sastoji se i od samoregulacije, znanja o sebi (svijesti o sebi) i samovrednovanja. Znanje o sebi odnosi se na djetetovo poimanje o tome tko je ono, i to je njegovo stvarno „ja“, a prepoznajemo ga u samoopisnim rečenicama, kao npr. „Ja imam smeđu kosu.“
Samovrednovanje se odnosi na komentare i usporedbe s drugom djecom, koje nameće okolina (npr. „Ja imam najljepšu kosu u vrtiću“). U okviru vrednovanja sebe (Kakav sam ja?), javljaju se očekivanja: idealno ja (ono što bi dijete željelo biti) i očekivano ja (ono što bi dijete trebalo biti s obzirom na njegove dužnosti i obveze). S obzirom na navedeno, iznimno je važno da roditelji budu svjesni očekivanja koja stavljaju pred dijete. Ona bi trebala biti u skladu s prirodom pojedinog djeteta, njegovim interesima i potrebama te razvojno primjerena. Stoga je važno dobro poznavati svoje dijete. Preniska ili previsoka očekivanja negativno djeluju na djetetov razvoj samopoštovanja, kao i na razvoj inicijative i motivacije.
Samopoštovanje
Kao što je već navedeno, djeca počinju, na temelju pohvala i komentara iz okoline, kao i iz usporedbe s ostalom djecom, procjenjivati i vrednovati svoje osobine, čime se razvija svijest o vlastitoj vrijednosti (samopoštovanje, samovrednovanje). Samopoštovanje, dakle, sadrži: 1) znanje o vlastitim osobinama, 2) procjenu vrijednosti tih osobina i 3) emocionalnu reakciju na to znanje.
Već trogodišnje dijete osjeća neku vrstu stida ili ponosa kao reakciju na samoprocjenu nekog svog postupka i osobine. Tijekom predškolske dobi samopoštovanje se počinje očitovati u dva područja: socijalno prihvaćanje (koliko me drugi vole) i kompetencija (koliko sam sposoban nešto učiniti ili izvesti).
Predškolska djeca uglavnom imaju visoko samopoštovanje i nerealističnu samoprocjenu. Kad se počnu uspoređivati s drugom djecom i naiđu na nova očekivanja okoline, obično tijekom godine pred polazak u osnovnu školu, samopoštovanje im počinje opadati te je najniže u prvim razredima osnovne škole.
Na razvoj samopoštovanja djeluju opća društvena klima, koja stavlja manji ili veći naglasak na usporedbu, natjecanje, uspješnost i ocjenjivanje te postupci roditelja. Visoko samopoštovanje osobina je djece čiji roditelji iskazuju realistična očekivanja (ni previsoka ni preniska), prihvaćaju dijete te mu poručuju da je vrijedno i sposobno ljudsko biće. Suprotno tome, kritiziranje i omalovažavanje djetetovih pokušaja, kao i pretjerano kontroliranje i naređivanje djetetu, koje ne ostavlja mogućnosti razvoja samostalnosti, u djetetu će izazvati osjećaj manje vrijednosti i nepovjerenja u vlastite snage.
Samopoštovanje ima veliku važnost za djetetovu motiviranost i uspješnost u svemu što poduzima. Naime, dijete koje ima nisko samopoštovanje neće imati pouzdanja da započne aktivnost, jer ne vjeruje u mogućnost uspjeha i unaprijed se boji. S druge strane, povjerenje u vlastite sposobnosti povećat će djetetovu želju da započne aktivnost, ustrajnost u toj aktivnosti i, posredno, njegovu stvarnu uspješnost. Također, dijete visokog samopoštovanja bit će bolje i radije prihvaćeno od vršnjaka, što će dalje povećavati njegovo samopoštovanje.
Važno je da roditelji postave primjerene okvire izgradnje samopoštovanja, odnosno da osiguraju djeci prigode za svladavanje različitih vještina. Drugim riječima, samopoštovanje se ne potiče izravno, već je posljedica ponašanja. Usmjerite dijete na ispravljanje pogrešaka u ponašanju, pohvalite uloženi trud (upornost), kao i uspjeh, pomozite da ne razmišlja o eventualnom neuspjehu kao razlogu da odustane, već da mu pristupi kao izazovu koji će prevladati u sljedećem pokušaju, pomozite mu da razvije otpornost na frustraciju. Posljedica je navedenog efikasnije ponašanje, koje rezultira uspjehom, a popratna pojava – visoko samopoštovanje. Osim toga, na taj način dijete mijenja pesimizam u optimizam, a bespomoćnost pretvara u moć, što je u osnovi prevencije depresivnosti u starijoj dobi.
Sramežljivost
Nisko je samopoštovanje, ne bez razloga, nerijetko usko vezano uz pojavu sramežljivosti kod djece. Sramežljivost podrazumijeva ponašanje karakterizirano visokom razinom tjeskobe koju osoba osjeća u društvu te suzdržanošću u međuljudskim odnosima (zbog straha od nepovoljne evaluacije). Posljedica je toga da sramežljiva ili stidljiva djeca izbjegavaju opisane situacije (koje doživljavaju prijetećima) i na taj se način štite. No, iako se tako najbolje osjećaju, istovremeno gube mogućnost stjecanja novih iskustava.
Premda neka djeca doživljavaju pojačanu sramežljivost, važno je napomenuti da su sramežljivi obrasci ponašanja sastavni dio normalnog razvojnog tijeka. Kod sve djece u prvoj godini života javlja se tzv. rana sramežljivost. Ona je genetski uvjetovana, a vidljiva je kada se nepoznata osoba nađe u blizinu djeteta. Ponovna pojava sramežljivosti događa se u četvrtoj i petoj godini, a usko je vezana uz razvoj svijesti o sebi (u punoj se mjeri razvija u adolescenciji, između 14. i 17. godine).
Intenzitet sramežljivosti varira od osobe do osobe. Istraživanja provedena na parovima blizanaca pokazala su da sramežljivost ima snažnu nasljednu komponentu. Kod jedne trećine sramežljivih osoba tu je osobinu moguće pripisati fiziološkim karakteristikama temperamenta, a kod dvije trećine odgoju. Važno je napomenuti da okolina/odgoj može utjecati na sramežljivost uvjetovanu temperamentom, na način da se ona prebrodi. S druge strane, djetetova okolina može modeliranjem djelovati na razvoj sramežljivosti, čak i ako ona nije ukorijenjena u temperamentu. Naime, promatranjem roditelja djeca u principu usvajaju opažena ponašanja: ako je ponašanje roditelja u socijalnim situacijama sramežljivo, dijete usvaja sramežljivost. Dakle, na razvoj sramežljivosti zajednički djeluju genetski i okolinski čimbenici.
Povučenost
Važno je razlikovati sramežljivost od povučenosti, koja je sastavni dio ponašajnih obrazaca kod djece koja su po prirodi zatvorenija. Povučenost kod djece, odnosno introverzija u odraslih kao dimenzija ličnosti, usko je vezana uz svojstva temperamenta i vrstu prevladavajuće moždane aktivnosti, a ne uz vrstu odgoja. Premda su roditelji skloni uprosječivanju te otvoreno, bučno i dinamično dijete često ušutkuju i suzdržavaju, a introvertirano i povučeno dijete potiču i „guraju“ u različite socijalne interakcije, potreban je oprez. Prvo, nismo svi jednaki i dobro je da je tomu tako. Drugo, ako se uopće pokaže potrebnim poticati razvoj socijalnih vještina (posebice kada samo dijete iskaže tu potrebu), treba ih postupno uvoditi u život djeteta, na način i u situacijama u kojima to djetetu odgovara. Svakako treba izbjegavati etiketiranje ili bilo koju vrstu omalovažavanja povučenosti, budući da svatko ima vlastitu zonu ugodnosti, koja mu daje sigurnost i dobar osjećaj. Drugim riječima, poticajima izlaska iz zone ugodnosti djeteta treba pristupiti pažljivo.
Čimbenici rizika i zaštite
Najizloženija su razvoju sramežljivosti:
- djeca koja imaju dobru komunikaciju s odraslima, ali ne i s vršnjacima,
- izrazito nadarena djeca i djeca znatno zrelija od vršnjaka,
- djeca koja žive u izoliranim sredinama,
- djeca koja se po fizičkim ili drugim karakteristikama doživljavaju drugačijima.
Razvod braka i ozbiljne krize u obitelji također pogoduju razvoju sramežljivosti, kao i prezaštićivanje djeteta (tzv. život pod staklenim zvonom i tzv. helikopter-roditeljstvo), očekivanje perfekcionizma (tj. nerealno visoki standardi i izrazita samokritičnost kada se ti standardi ne dosegnu) te uvjetovana roditeljska ljubav.
Prvi od zaštitnih čimbenika je autoritativan stil odgoja visoko izražene topline i ljubavi prema djetetu, uz jasno postavljene ciljeve i granice ponašanja. U okviru tog stila odgoja, o svim se temama može razgovarati, razvija se kritičko mišljenje, dijete se usmjerava na racionalne i korisne aktivnosti te se uvijek može osloniti na roditelja. Potrebno je držati se pravila da se dijete kažnjava bez publike, a hvali pred publikom.
Nadalje, budući da je razvoj komunikacije iznimno važan zaštitni faktor u odnosu na sramežljivost, potrebno je:
- dopustiti djetetu da izrazi svoje osjećaje, posebice ljutnju, na socijalno poželjan način;
- dopustiti djetetu da se izrazi kadgod ima potrebu za tim;
- poticati dijete da izražava svoje osjećaje izravno;
- naučiti dijete empatiji, davanju i dijeljenju.
U slučaju pojave sramežljivost kao posljedice želje za perfekcionizmom, djetetu treba pokazati da svi griješimo i ponekad ne uspijemo, ali da to ne vodi ka gubitku ljubavi i poštovanja. Kada se dijete posebno teško nosi sa socijalnim situacijama, postupno, uz razumijevanje i ohrabrivanje, treba ga učiti ovladavanju socijalnim vještinama.
Posebno je važno sve nesramežljive reakcije djeteta pozitivno potkrijepiti (pohvaliti ga, pokazati ponos, zadovoljstvo, osmijeh…), a sve sramežljive ignorirati. Jako je važno da kao roditelj nikome (niti sebi) ne dopustite da vaše dijete etiketira, tj. da ga naziva sramežljivim, ismijava, omalovažava ili mu se obraća pogrdnim imenima. Jednako kao što vrijedi za zdrav razvoj samopoštovanja, omogućite djetetu da razvije svoju kompetentnost, odgovornost i samostalnost. Dijete je potrebno odgajati u ozračju sigurnosti i povjerenja, bez uvjetovanja ljubavi. Kada se ponaša na nepoželjan način, treba jasno reći „ne“, pojasniti mu što je i zašto nepoželjno, koja su vaša očekivanja i zašto su takva.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorice prof. dr. sc. Sanje Tatalović Vorkapić, objavljen u 22. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
