Opraštanje je svjesno odbacivanje osjećaja ljutnje i ogorčenosti prema osobi koja nas je povrijedila ili nam nanijela štetu. Na razini ponašanja odražava se na smanjeno izbjegavanje osobe i/ili traženje osvete. Oprost ne treba izjednačavati s pomirenjem. Čin opraštanja nije samo „moralno“ pitanje; donosi korist mentalnom zdravlju osobe koja oprašta.
Utjecaj na mentalno zdravlje
Međuljudski odnosi ponekad mogu biti izvor boli. Jesi li ikada u glavi vrtio prošli događaj pitajući se kako te prijatelj mogao tako uvrijediti ili zašto te roditelj ignorirao? Osjećaji koji najčešće proizlaze iz takvog promišljanja nisu ugodni, ali ih se svejedno nekad ne želimo „odreći“. Možda mislimo da nam ustrajanje u ljutnji i nezadovoljstvu daje kontrolu ili da druga strana „ne zaslužuje bolje“. No, istina je da ta ljutnja najviše štete čini – nama samima. Istina, povremeni osjećaj ljutnje je potpuno normalan i zdrav. Međutim, stalni osjećaj ljutnje može postati štetan za mentalno i fizičko zdravlje.
Evo kako to objašnjava znanost: zadržavanje ljutnje i ogorčenosti dovodi do toga da tijelo oslobađa hormone stresa, poput kortizola i adrenalina, kad god nam na pamet padne osoba koja nas je povrijedila. Stalan protok tih tvari po tijelu uzrokuje stres i tjeskobu, a može i smanjiti kreativnost te sposobnost rješavanja problema. Osim toga, uporna zaokupljenost prošlom nepravdom može ometati uživanje u sadašnjosti te unijeti ljutnju i gorčinu u nove veze i iskustva.
Suprotno tome, opraštanje – kao dobrovoljna promjena vlastitih osjećaja, stavova i ponašanja prema pojedincu koji nas je povrijedio, tako da nama više ne prevladava ljutnja ili ogorčenost – može pozitivno utjecati na mentalno zdravlje. Može pogurati ljude naprijed, umjesto da budu „zaključani“ u nepravdi ili boli, podići raspoloženje, pojačati optimizam i štititi od ljutnje, stresa, tjeskobe i depresije.
No, uza sve navedeno, ostaje činjenica da je opraštanje izbor na koji utječu vrijednost i vrsta odnosa, vjerojatnost da će se šteta ponoviti te težina postupka. Opraštanje ne mora biti najbolji put za sve; kada žrtva traume (npr. zlostavljanja) nije voljna ili nije spremna oprostiti, opraštanje (kao i nametanje opraštanja) moglo bi joj nanijeti psihičku štetu.
Ignoriranje onoga što nam je netko učinio, a rezultiralo je našom boli, ne znači da smo toj osobi oprostili. Opraštanje je aktivan proces oslobađanja od ogorčenosti ili ljutnje na osobnoj razini. To ne znači da nam je u redu ono što se dogodilo, već da smo spremni prestati nositi teret toga. Utoliko opraštanje nije znak slabosti; naprotiv, zahtijeva snagu i hrabrost.
Iako opraštanje može dovesti do pomirenja, nije isto što i pomirenje; drugim riječima, odlučimo li oprostiti, nismo dužni pomiriti se s osobom koja nam je nanijela bol, obnoviti odnos ili biti s njom u kontaktu. Dakle, opraštanje je čin kojim ne preuzimamo obvezu da se vratimo u istu vezu niti da prihvatimo isto štetno ponašanje.
Faze u procesu opraštanja
Proces opraštanja obično se odvija kroz nekoliko međusobno povezanih faza. No, ne mora biti jednak za sve.
Prije nego što nekome oprostimo, moramo biti iskreni o tome što se dogodilo i kako smo se zbog toga osjećali. Kada vjerujemo da nam je učinjena nepravda, bit će i ljutnje i boli. Budući da potiskivanje emocija ili umanjivanje njihova značaja može odgoditi zacjeljivanje, prva je faza osvještavanje i iskreno suočavanje s neugodnim emocijama. Osjetiti duboku bol, a ne samo ljutnju, čin je hrabrosti. No, daj si dopuštenje da osjetiš i druge emocije poput tuge. Greška koju ljudi ponekad čine u procesu opraštanja jest da si ne daju vremena da budu ljuti. Da bismo oprostili, postoji vrijeme kada se „okrećemo od drugoga“. To može potrajati samo trenutak ili duže vrijeme. Oprost, dakle, zahtijeva emocionalnu inteligenciju.
Opraštanje ne dolazi uvijek prirodno – često je to nešto što odlučimo učiniti nakon dugog razmišljanja. Faza donošenja svjesne odluke o oprostu – aktivnog izbora oslobađanja od ogorčenosti – zahtijeva trud i namjeru. Ponekad je tu odluku potrebno donositi iznova i iznova, pogotovo ako se ponovno pojavi bol ili ako se čini da druga osoba još uvijek ne razumije utjecaj svojih postupaka.
Treća faza je pokušaj razumijevanja druge osobe (bez opravdavanja njezinih postupaka). Točnije, cilj je pokušati razumjeti okolnosti ili motive u podlozi ponašanja te osobe. Često se događa da povrijeđeni ljudi povrjeđuju druge. Na primjer, osoba koja se „bori“ s otvorenom i iskrenom komunikacijom možda je odrastala u domu koji nije bio model zdravog ponašanja. Ili: prijatelj koji nam se čini bezobzirnim možda se trenutačno bori s osobnim problemima koje mu nije ugodno podijeliti.
Posljednje dolazi oslobađanje od preostalih neugodnih osjećaja. Ta emocionalna promjena, kako je već navedeno, potiče mentalno zdravlje i dobre društvene interakcije, a smanjuje stres.
Što pomaže u procesu opraštanja?
- Otpuštanje očekivanja
Ako čekaš da drugi isprave grešku, pruže ispriku ili ponude objašnjenje za svoj postupak – možda to nećeš dočekati. Usredotoči se na vraćanje svog mira, bez obzira na to što učine.
- Svjesnost
Biti svjestan trenutka i prisutan u sadašnjosti pomaže ti da reguliraš svoje emocionalne reakcije.
- Samosuosjećanje
Kada nam netko učini nepravdu, može se dogoditi da počnemo kriviti sami sebe da smo dopustili da postanemo žrtva. No, to je manje vjerojatno ako se prema sebi odnosimo sa samosuosjećanjem.
- Strpljenje
Put do oprosta može biti neočekivan; napraviš korak naprijed, a onda ti se učini da si se vratio dva unatrag. To je u redu. Budi strpljiv prema sebi tijekom procesa. Dopusti da se veseliš malim trenucima olakšanja ili jasnoće.
- Podsjetnik na prednosti opraštanja
Podsjeti se povremeno da opraštanje nagrađuje onoga tko oprašta, a ne onoga kome se oprašta.
- Razgovor
Dijeljenje misli i osjećaja s prijateljem, članom obitelji ili drugom osobom od povjerenja može ti biti izvor podrške, distrakcije ili drugačije perspektive o temi.
- Pisanje
Pretočiš li osjećaje u riječi koje ćeš zapisati može ti koristiti da se oslobodiš dijela emocionalnog tereta te da stekneš bolji uvid u to što se dogodilo. Možeš čak napisati „pismo opraštanja“ koje ne moraš poslati.
- Preoblikovanje misli
Misli koje nam se ponekad nameću kao prve i/ili „najglasnije“ ne moraju biti i najtočnije. Ponekad je korisno dovesti ih u pitanje i, po potrebi, zamijeniti ih točnijima i korisnijima.
- Stručna pomoć
Kako poslovica kaže, „nitko nije otok“; ne moraš sve sam. Možeš se pridružiti skupini za podršku ili razgovarati sa stručnjakom za mentalno zdravlje ako trebaš podršku u procesu opraštanja.
Izazovi opraštanja
Doći do oprosta nije uvijek jednostavno; može nam se činiti da opraštanje znači da smo se predali ili da moramo zaboraviti bol, da ćemo opraštanjem zapravo opravdati tuđe štetno ponašanje. No, kao što je već rečeno, svrha i smisao opraštanja nije u tome da se nedjelo zaboravi i opravda, već da se osoba oslobodi emocionalnog tereta.
Proces opraštanja može biti posebno iscrpljujuć ako je emocija koja nas opterećuje (npr. ljutnja) duboko ukorijenjena. Osim toga, nerijetko se javlja i sljedeća briga: je li moguće oprostiti, a da time ne zanemarimo pravdu? Odgovor je potvrdan: moguće je održavati zdrave granice i zalagati se za pravdu bez (daljnjeg) ustrajanja na negativnim emocijama.
Što ako sam ja taj kojemu je potreban oprost?
Ako smatraš (ili za početak sumnjaš) da je tebi potreban nečiji oprost, prvi je korak da iskreno razmisliš o svojim postupcima i tome kako su vjerojatno utjecali na drugu osobu. Preuzmi odgovornost i razmisli o tome da se obratiš osobi koju si povrijedio. Upustiš li se u taj razgovor, iskreno izrazi tugu i žaljenje za svoje ponašanje bez nizanja izgovora.
Zapamti, ne možeš nekoga prisiliti da ti oprosti. Štogod se dalje dogodilo, posveti se tome da se barem u budućnosti prema drugima odnosiš s empatijom i poštovanjem.
