Ljudi su društvena bića
Za nas i naše mentalno blagostanje vrlo je važno biti povezan s drugima. Kroz tu povezanost možemo ostvariti potrebe da nas se čuje, poznaje i doživi, da doživimo da nas netko cijeni, voli i brine za nas.
Istraživanja su potvrdila da osobe koje osjećaju povezanost s drugima imaju nižu razinu anksioznosti i depresije. Osim toga, snažne i značajne veze u pravilu povećavaju naš osjećaj sreće i samopoštovanja.
Sposobnost kvalitetne komunikacije s drugima i izgradnju veza s drugima olakšava empatija.
Što empatija jest, a što nije?
U razgovoru o osjećajima često se spominju izrazi empatija i simpatija. Osnovna razlika među njima odnosi se na perspektivu, tj. na kut iz kojeg promatramo: simpatija uključuje doživljavanje tuđih emocija iz naše perspektive, a empatija iz njihove.
Izraz „simpatija“ u hrvatskome se jeziku najčešće koristi kada želimo izraziti subjektivnu naklonosti prema nekome (tzv. sviđanje), dok se u engleskom izraz „sympathy“ odnosi na zabrinutost vezanu uz našu svijest o tuđoj patnji ili tuzi. Premda tada nemamo duboko razumijevanje kako se druga osoba osjeća (ne znamo točno kroz što prolazi), osjećamo se loše zbog nje. Ovako definirana simpatija ne gradi čvrste veze. Ponekad se u hrvatskome za nju koristi izraz „suosjećanje“, što zapravo ne bi bio najbolji prijevod, budući da u psihologiji „suosjećanje“ ima zasebno značenje. No, neovisno o terminologiji, bitno je razlikovati simpatiju od empatije.
Empatiju definiramo kao razumijevanje osobe iz njenog referentnog okvira, a ne iz našeg.
Empatija je moguća kada uložimo vrijeme i trud kako bismo u potpunosti razumjeli osjećaje, percepcije i misli druge osobe, bez vrednovanja i/ili osuđivanja. Kada empatiramo s nekom osobom, duboko se povezujemo s njenim iskustvom. Postavljamo joj pitanja kako bismo je razumjeli, koristimo aktivno slušanje, obraćamo pažnju na njene izraze lica i govor tijela.
Empatiranje je složeno. Ono uključuje sposobnost prepoznavanja emocija u drugima (ugodnih i neugodnih), vještinu zauzimanja njihove perspektive, razumijevanja njihove pozicije, ali i samosvijest, tj. sposobnost razlikovanja vlastitih od tuđih osjećaja. To umijeće podrazumijeva da obratimo pažnju na tuđe potrebe, no bez žrtvovanja vlastitih.
Značaj empatije
Sposobnost pružanja međusobne podrške ključna je za uspostavljanje pozitivnih odnosa. Ako ne razumijemo perspektivu druge osobe, teško ćemo joj pružiti podršku, tj. pokazati da je čujemo i razumijemo. Stoga je epatija neophodna za izgradnju dubokih i značajnih odnosa s članovima obitelji, prijateljima, partnerima…
S druge strane, nesposobnost empatiranja može biti izazov dobroj komunikaciji, zajedničkom rješavanju problema i rješavanju međuljudskih sukoba.
Osoba koja doživi (primi) empatiju dobija poruku da nije sama što joj pomaže da se suoči s ponekad teškim životnim izazovima. Osim toga, i kao „pružatelji“ empatije osjećamo se povezanije s drugima, tj. manje izolirano. Uz to, kada činimo nešto dobro za druge, „podižemo“ njihov i vlastiti duh.
Empatijski umor
Da bismo se uspješno uživjeli u tuđu poziciju ili „ušli u tuđe cipele“, odnosno da empatija zaista bude na obostranu korist, moramo uspostaviti ravnotežu između emocija i misli te između sebe i drugih. Ne učinimo li to, empatija može postati „zamka“ u kojoj se osjećamo kao taoci tuđih osjećaja.
Naime, pretjerana zabrinutost i trajno osjećanje tuđih osjećaja može snažni iscrpiti energiju te dovesti osobu do „umora od empatije“. Pretjerano empatični ljudi mogu čak izgubiti sposobnost prepoznavanja što oni sami žele ili trebaju. Drugim riječima, ako empatija postane isključivi način odnosa, psihološko blagostanje se zapravo osiromašuje. Dakle, rješenje je, kao što je već istaknuto, u ravnoteži!
Kako biti empatičan/a
Empatija je urođena sposobnost; znakovi empatije pojavljuju se već u djetinjstvu. No, treba je i razvijati.
Važan početni korak razvijanja empatije je naučiti prepoznati vlastite emocije te kako su naši uvjeti odrastanja i življenja oblikovali naša uvjerenja, vrijednosti i perspektive koje nisu univerzalna za sve ljude. S tom početnom sviješću lakše ćemo moći sagledati tuđu perspektivu i izraziti da je razumijemo (čak i ako se nužno ne slažemo).
Korisno je također naučiti prepoznavati tuđe neverbalne znakove, kao i vježbati aktivno slušanje, postavljanje pitanja.
Iako osoba može imati konkretan razlog zbog kojeg se loše osjeća, osim ako nas izravno ne pita za savjet, treba se od njih suzdržati. Jednako tako, želimo li biti empatični, trebamo se u pokušaju pružanja potpore suzdržati od sažaljevanja („Jadan ti“), traženja krivca, umanjivanja problema („Ma, nije to tako strašno, pretjeruješ“) i uspoređivanja („A tek da čuješ što se meni dogodilo!“).
