Suvremeno djetinjstvo obilježeno je stalnim nastojanjem odraslih da uklone svaki mogući rizik iz dječjega okruženja. Igrališta su prekrivena antistresnim podlogama, sprave su pažljivo standardizirane, površine ravne i predvidive, a svaki je potencijalno „opasan“ element pažljivo uklonjen.
Istodobno, sve češće susrećemo djecu koja se suočavaju s izazovima u razvoju samostalnosti, imaju slabiju toleranciju na frustraciju, nesigurna su u odnosima s vršnjacima te trebaju stalno usmjeravanje odraslih.
Kada govorimo o rizičnoj igri, mnogi odrasli odmah pomisle na opasnost, ozljede ili neodgovorno ponašanje. Međutim, rizična igra NIJE isto što i opasna igra. Rizik je ono što dijete može predvidjeti i analizirati, dok je opasnost za njega nepredvidljiva. Opasna se igra, dakle, odnosi na aktivnosti koje dijete ili drugu djecu izlažu pogibelji – poput istrčavanja na cestu, penjanja na visoke zgrade bez ograde, vožnje bicikla bez kacige, igranja šibicama ili rukovanja neispravnim strojevima i alatima.
Što je rizična igra?
Rizična igra pak podrazumijeva aktivnosti koje kod djece izazivaju uzbuđenje, neizvjesnost i osjećaj izazova, ali unutar okruženja koje omogućuje postupno učenje, istraživanje i razvoj. Primjeri su rizične igre: penjanje na drvo, balansiranje po panjevima, vožnja bicikla po neravnom terenu, ljuljanje na užetu, gradnja skloništa od grana i kartona, preskakanje potoka, igra u blatu i istraživanje prirodnoga okoliša.
Takve aktivnosti od djece traže procjenu, oprez, koncentraciju i prilagodbu. Rizik koji dijete može vidjeti, razumjeti i postupno svladavati važan je dio zdravoga razvoja. Sudjelujući u rizičnoj igri, dijete ne razvija samo motoričke vještine; ono razvija sposobnost procjene situacije, donošenja odluka, emocionalnu regulaciju, otpornost i samopouzdanje. Kada to čine u skupini, djeca razvijaju važne socijalne vještine dogovaranja, suradnje i timskoga rada.
Dječja igra u prirodnom okruženju nije jednaka onoj na tipičnom suvremenom igralištu. Takozvano „divlje igralište“ karakteriziraju neravan teren, zemlja, trava, panjevi i korijenje, grane, kamenje i voda, razni materijali bez unaprijed određene svrhe te otvoren prostor za istraživanje. Na prirodnim igralištima igra rijetko ima unaprijed zadani tijek. Djeca pregovaraju, surađuju, grade, smišljaju pravila, prilagođavaju se i zajedno rješavaju probleme. Komad drva može postati most, sklonište, gusarski brod ili mjesto okupljanja. U takvoj se igri razvijaju mašta, fleksibilno razmišljanje, suradnja, komunikacija i zajedničko donošenje odluka.
Kada dijete vozi bicikl po zemlji, travi ili neravnom terenu, ono ne razvija samo ravnotežu. Takva vožnja traži prilagodbu tijela, procjenu podloge, usmjeravanje pažnje, donošenje brzih odluka i toleranciju na pogrešku. Slično je i s penjanjem na drvo. Ono nije unaprijed dizajnirana sprava; svaka je grana drugačija od ostalih, svaki korak traži procjenu, a dijete postupno razvija osjećaj vlastitih mogućnosti. Takva iskustva grade unutarnju sigurnost koja nastaje iz osobnog iskustva: „Mogu procijeniti“, „Mogu pokušati“ i, konačno, „Mogu uspjeti.“ Upravo stoga mnoga djeca u prirodnim okruženjima pokazuju više opreza i pažnje nego na unaprijed standardiziranim igralima.
S druge strane, unaprijed dizajnirana igrališta prekrivena su gumiranom podlogom te ispunjena plastičnim i metalnim igralima unaprijed određenoga načina korištenja te ravnih i predvidivih površina. Na njima se dječja interakcija često svodi na čekanje reda za spuštanje niz tobogan ili na sukobe kada netko drugomu zapriječi prolaz kroz tunel. Igra postaje kratka, predvidiva i funkcionalno ograničena. Takva igrališta često djeluju estetski privlačno i sigurno, ali djeci vrlo brzo postaju monotona. Dijete, naime, ne traži samo sigurnost; ono traži izazov.
Uloga odraslih
Važno je naglasiti da rizična igra ne znači prepuštanje djece opasnosti. Ključ je rizične igre u postupnom preuzimanju rizika. Dijete razvija sigurnost kada ima priliku vlastitim tempom ispitivati granice svojih sposobnosti. Jedno će dijete odmah pokušati prijeći preko visokoga panja, a drugo će dugo promatrati prije nego što učini prvi korak. Oba su procesa razvojno vrijedna.
Uloga odraslog pritom nije voditi dijete kroz svaki korak niti stalno intervenirati, već biti prisutan, promatrati, procjenjivati situaciju, pružiti osjećaj sigurnosti i vjerovati djetetovim sposobnostima. Dijete koje zna da odrasli „čuje“ njegov strah, ali istodobno vjeruje njegovoj sposobnosti da pokuša, razvija znatno stabilniji osjećaj kompetentnosti. Takav odnos gradi povjerenje; ne samo povjerenje djeteta u odrasloga nego i povjerenje djeteta u samoga sebe.
Jedna od najvećih vrijednosti otvorene, prirodne igre u tome je što gotovo uvijek uključuje suradnju. U aktivnostima koje nemaju unaprijed zadano rješenje djeca moraju zajedno tražiti načine kako nešto ostvariti. Upravo zato otvorena igra razvija mnogo više socijalnih vještina od aktivnosti s unaprijed određenim pravilima i funkcijama. Kada djeca grade sklonište od grana i kartona, balansiraju na dasci ili zajedno pokušavaju prijeći blatnjavi teren, spontano razvijaju komunikaciju, vještine pregovaranja, zajedničkog planiranja i rješavanja sukoba, međusobno si pomažu i suosjećaju. Dijete koje drugomu djetetu pruža ruku pri prelasku preko panja razvija jednako važne kompetencije kao i ono koje uspijeva održati ravnotežu.
Suvremeni gradski prostori sve su češće oblikovani prema estetskim, sigurnosnim i funkcionalnim kriterijima odraslih. Jesmo li djeci ostavili dovoljno prostora za stvarnu igru? Koliko je prirodnih, nepredvidivih i izazovnih prostora još preostalo djeci u gradskim vrtićima? Koliko je stabala na koja se mogu popeti, neravnih površina po kojima mogu hodati, mjesta na kojima mogu graditi, istraživati, zaprljati se i samostalno procjenjivati?
Koliko smo prostora prepustili savršeno dizajniranim igralištima, sigurnim podlogama i unaprijed određenim načinima igre koji često ostavljaju vrlo malo mjesta za maštu, suradnju i stvarnu dječju radost? Paradoksalno, upravo na standardiziranim igralima često dolazi do ozbiljnijih ozljeda nego u prirodnim prostorima u kojima djeca postupno razvijaju oprez, pažnju i procjenu rizika.
Možda najveći rizik današnjega djetinjstva nije rizična igra. Možda je to odrastanje bez dovoljno izazova, bez povjerenja u dječje sposobnosti i bez prostora za stvarnu, živu igru. Stoga želimo sve odrasle potaknuti na promišljanje i preispitivanje vlastitih unutarnjih barijera kojima, najčešće nesvjesno, sputavamo slobodnu dječju igru. Bilo da je riječ o roditeljima ili o odgajateljima i učiteljima, mi odrasli često prenosimo svoje strahove na djecu i onemogućujemo im rizične aktivnosti kako bismo imali više (prividnoga) mira. No sjetite se kako smo se mi igrali kao mali i koji je osjećaj zadovoljstva, slobode i suživota takva igra donosila na kraju dana. Zato budimo hrabri i pružimo djeci povjerenje, vodimo ih u prirodu i oblikujmo prostore za igru u kojima će djeca moći koristiti svoj um i tijelo na najprirodniji način. Time postavljamo ključan temelj njihovu dugoročnom tjelesnom i mentalnom zdravlju.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorica Renate Šimac, odgajateljice i Ivane Sošić Antunović, psihologinje, objavljen u 29. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
