Promicanje i zaštita mentalnog zdravlja spadaju u vodeće javnozdravstvene prioritete, a osobitu pozornost u tom smislu zaslužuju djeca i mladi.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 20% djece i mladih do 18 godina ima neki od oblika razvojnih, emocionalnih ili ponašajnih problema, koji negativno utječu na rast i razvoj, uspjeh u školi, odnose unutar obitelji i s vršnjacima. Nužno je da postoje mjesta, savjetovališta, gdje će mladi moći sa stručnim osobama razgovarati otvoreno i povjerljivo o svim pitanjima koja će se tijekom odrastanja generirati u njihovim glavama.
Vrijednost očuvanja zdravlja
Mentalno zdravlje bitna je sastavnica ukupnog zdravlja i preduvjet kvalitetnog života. Zdrava osoba uspješno realizira svoje sposobnosti, suočava se s uobičajenim životnim stresorima, radi produktivno i plodonosno te na taj način pridonosi svojoj zajednici. Kvaliteta mentalnog zdravlja vidljiva je u samostalnosti osobe, njenom samopouzdanju, optimizmu, sposobnosti započinjanja, razvijanja i održavanja uzajamno zadovoljavajućih odnosa (povezanosti i pripadanja), kao i u sposobnosti svladavanja nedaća (prilagodljivost).
Mentalno zdravlje i bolest imaju svoju razvojnu putanju. Što se više bavimo mentalnim zdravljem, i to proaktivnim strategijama, to ćemo se manje baviti problemima narušenog mentalnog zdravlja, kako djece, tako i odraslih. Stoga je središnje pitanje javnoga zdravstva, ali i svih odgovornih za zdravo društvo: „Što učiniti dok je još na vrijeme?“
Intervencije u području mentalnog zdravlja podrazumijevaju mogućnost tretmana te podrške kada se pojavi bolest, ali se pozornost jednako posvećuje i onim problemima koji (još) ne znače bolest, a obično su povezani sa životnim stresorima i ometaju svakodnevni život.
Razvojni kontekst
Svatko tijekom razvoja, od najranijeg djetinjstva, usporedno s tjelesnim rastom i razvojem, prolazi razne faze organiziranja psihičkog života, tj. formiranja (sazrijevanja) svoje osobnosti. U tom procesu prevažnu ulogu imaju odnosi i komunikacija s osobama u okolini.
Djetinjstvo je razdoblje najveće ovisnosti djeteta o njegovu okruženju. Najraniji odnos razvija se u interakciji između majke i djeteta. Majčino ponašanje prema djetetu, pružanjem ugode, hrane, zadovoljenjem njegovih vitalnih potreba ili stvaranjem primjerene frustracije, unapređuje djetetov razvoj i osjećaj postojanja. Svaka promjena u djetetovom okruženju (obitelj, škola, šira zajednica, suvremene tehnologije) odražava se na njegovo mentalno zdravlje.
Odgojitelji ili stručni timovi već u vrtiću i školi uočavaju ako je dijete drukčije, npr. ako ne surađuje na dobno primjeren način, ne igra se, osamljuje se i slično te na to skreću pozornost roditeljima. U takvim situacijama roditeljima se savjetuje da potraže savjet, da se ustanovi što se s djetetom događa, čak i ako nisu sigurni o problemima ili im je neugodno. Upravo ta rana pomoć daje najbolje rezultate. Ponekad je dovoljna kraća konzultacija s terapeutom, koja će umiriti roditelje i pružiti im olakšanje, a kroz nekoliko seansi s djetetom razriješiti mentalnu smetnju, tj. emocionalni konflikt. Bolest (promjene u ponašanju) djeteta može poljuljati sigurnost roditelja i psihičku ravnotežu cijele obitelji, što može zakomplicirati situaciju i otežati put prema zdravlju.
Na početku školske dobi postaju češće vidljive psihičke smetnje djeteta, u čijoj anamnezi obično nalazimo da je već do tada bilo nesamostalno, možda još ponekad mokrilo u krevet, slabo se uklapalo u kolektiv djece u vrtiću. Takva se djeca u prvim danima škole teško odvajaju od majke, čini se kao da ih ne zanima ono o čemu učiteljica govori, u školi se ponašaju djetinjasto, na čuđenje roditelja, teško i nerado uče premda su do tada u obitelji svi mislili da je dijete bistro. Ako takvo dijete naiđe na nerazumijevanje i agresivnost učitelja i vršnjaka, njegova će daljnja sudbina biti loša. Ono će se obično „provlačiti“ kroz školu bez interesa, uz sukobe s roditeljima, koji takvo ponašanje teško podnose, što će situaciju samo još dalje pogoršavati. U početku školovanja smetnje postaju manifestne jer se pred dijete postavljaju novi zadaci kojima ono, prema stadiju razvoja svoje unutarnje strukture, nije doraslo.
Pubertet i adolesencija, s razvojem seksualnosti i mnoštvom socijalnih zahtjeva, predstavljaju veliku kušnju za mladu osobu. Dilema „odrasti ili ne odrasti“ uvjetuje proturječno ponašanje.
Uključivanje u terapiju
Psihički poremećaji, više nego druge bolesti, izazivaju strahove i osjećaje krivnje roditelja, zbog toga što se radi o važnom organu (mozak), a također i zbog još uvijek prisutnih predrasuda u vezi sa psihijatrijom. Dječja psihijatrija ima dosta zajedničkih područja s drugim medicinskim granama, poput pedijatrije i školske medicine, te je u psihoterapijskom radu potrebna suradnja sa stručnjacima raznih disciplina (psihijatar, psiholog, socijalni pedagog, medicinska sestra…). Multidisciplinarnost se primjenjuje u dijagnostičkom, terapijskom i rehabilitacijskom postupku.
Pri uključivanju u psihoterapiju potrebno je usporediti karakteristike ponašanja djeteta i onoga očekivanog za njegovu dob, tj. fazu emocionalnog razvoja u kojoj bi se dijete prema dobi trebalo nalaziti, i njegovog stvarnog ponašanja sa psihičkim simptomima koje pokazuje. O tome je moguće zaključivati iz anamnestičkih podataka, zatim iz fantazija u igri, crtežima kod manjeg djeteta ili iz psihoterapijskog intervjua kod starijeg djeteta.
Pristup djetetu treba prilagoditi dobi djeteta, a to znači da će terapeut kontaktirati s djetetom na nivou dječjeg interesa, npr. pomoću igre ili crteža. Psihoterapijske tehnike usmjerene su na osobnost, emocije i nesvjesno doživljavanje djeteta, odnosno adolescenta te na reakcije njegove okoline. U pojedinim slučajevima potrebno je primijeniti i medikamentnu terapiju.
Kod nekih adolescenata prestanak simptoma na početku psihoterapijskog liječenja može značiti i povratak, tj. jačanje snaga potiskivanja, pokazujući tako da adolescent želi prekinuti liječenje jer mu ono izaziva više anksioznosti nego što on može izdržati. Jednom, kada je adolescent dobio dovoljno pomoći od terapije, on je spreman brzo napustiti terapeuta i iskušati vlastite puteve. Jedva čeka odvojiti se od terapeuta, jednako kao ranije od roditelja, zbog čega terapija obično ne traje dugo. Važno je složiti se s adolescentom oko završetka terapije, ističući da se, ako opet iskrsnu problemi, može ponovno uključiti u terapiju.
Dijete u velikoj mjeri ovisi o svojoj okolini (roditeljima) koja se brine o njemu i odgaja ga, zato je u psihoterapiji djece važno raditi i s njihovom okolinom, u prvom redu s roditeljima.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorice Karmen Jureško, dr.med., spec.psihijatrije, dječji psihijatar, objavljen u 19. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
