U svakoj vrtićkoj skupini, razredu ili susjedstvu postoje djeca koja svijet doživljavaju snažnije, dublje i intenzivnije od svojih vršnjaka. Ona primjećuju sitne promjene u glasu ili izrazu lica, uznemiri ih buka koja drugoj djeci jedva privuče pažnju, trepere kada osjete nepravdu ili se duboko rastuže zbog tuđe boli. Ta djeca nisu „pretjerano emotivna“ ni „preosjetljiva“, nisu „sramežljiva“ ni „razmažena“. Ona su – visokoosjetljiva.
Visoka osjetljivost (engl. high sensitivity) nije dijagnoza ni poremećaj, nego stabilna osobina temperamenta prisutna kod 15 – 20 % populacije. Odnosi se na način na koji živčani sustav prima, filtrira i obrađuje informacije iz okoline. Djeca i mladi s tom osobinom dublje analiziraju situacije, snažnije reagiraju na podražaje i lakše primjećuju suptilne promjene u okolini.
Brojna istraživanja te novije neurobiološke studije pokazuju da kod visokoosjetljivih osoba dolazi do pojačane aktivacije područja mozga povezanih s obradom emocija, empatijom te socijalnom i emocionalnom osjetljivošću.
Za stručnjake koji se bave mentalnim zdravljem djece i mladih ti nalazi imaju važnu implikaciju: visoka osjetljivost je istovremeno rizični i zaštitni faktor, ovisno o kvaliteti okruženja u kojem dijete odrasta i boravi.
Kako prepoznati visokoosjetljivo dijete?
Mnogi roditelji i stručnjaci počnu sumnjati na visoku osjetljivost kada primijete da dijete burnije reagira na svakodnevne situacije. Možda se rasplače jer ga je glasna sirena na ulici prestrašila više nego druge, možda mu smeta šav na čarapi ili etiketa na majici, možda teško podnosi gužvu ili brzo postane iscrpljeno nakon previše aktivnosti. Možda teško podnosi promjene pa mu treba vremena da se prilagodi novoj aktivnosti, ambijentu ili novim ljudima.
U vrtiću ili školi osjetljivost se često može uočiti kroz neobičnu kombinaciju duboke zamišljenosti i intenzivne reakcije. Odgajatelji i učitelji primjećuju djecu koja se jako rastuže kada primijete da je netko isključen iz igre ili kad netko dobije lošiju ocjenu; djecu koja vrlo dobro uče, ali se uznemire kada je razred preglasan; djecu koja se trude „biti dobra“ jer ih jako pogađa osjećaj da su nekoga „razočarala“; djecu koja djeluju zrelije za svoju dob, ali su istodobno iznimno ranjiva.
Visoka osjetljivost može se manifestirati na različite načine i nije svako visokoosjetljivo dijete nužno tiho i mirno. Među visokoosjetljivima nalaze se i otvorena, energična, društvena djeca koja samo intenzivnije reagiraju na podražaje.
Također, važno je razlikovati visoku osjetljivost od anksioznosti, introverzije, autizma, poremećaja senzorne integracije, ADHD-a, depresivnosti ili posljedica traume. Visokoosjetljivo dijete može snažno reagirati, ali se uz podršku brzo vraća u regulirano stanje, dok su kod kliničkih teškoća prisutne trajne smetnje koje značajno narušavaju svakodnevno funkcioniranje i ne povlače se nakon smirivanja podražaja.
Najčešće karakteristike:
Dublja obrada informacija
Visokoosjetljiva djeca primjećuju detalje, povezuju informacije i često postavljaju „teška pitanja“ koja otkrivaju dubinu i složenost njihova razmišljanja. U komunikaciji su intuitivna i brzo „osjete“ atmosferu u prostoru. Zbog svega često djeluju oprezno jer dugo promišljaju prije nego što reagiraju.
Intenzivne emocionalne reakcije
Emocije doživljavaju snažnije, od entuzijazma i zadovoljstva do brige ili frustracije. Mogu se uzrujati zbog sitnice koja drugoj djeci ne smeta ili biti jako sretna zbog nečega što drugi smatraju nebitnim. U svakodnevnom životu njihove reakcije mogu izgledati kao „preplavljenost“, ali su zapravo odraz dubokog emocionalnog procesiranja.
Senzorna osjetljivost
Jaka svjetla, glasni ili neugodni zvukovi, intenzivni mirisi, grublje teksture tkanina, gužve, mnogo aktivnosti i socijalnih podražaja mogu ih brzo preplaviti i stvoriti im napetost i neugodu.
Povećana empatija i intuitivnost
Često „čitaju“ ljude bolje od svojih vršnjaka, primijete kad je netko tužan i brzo reagiraju na emocionalne signale. Često su „mali pomagači“ jer duboko suosjećaju i brinu za druge.
Potreba za predvidljivošću i vremenom za oporavak
Nakon rođendana, priredbe, školskog natjecanja, proslave ili napornog dana, visokoosjetljiva djeca često trebaju mir kako bi se oporavila. Budući da ih takve situacije preplave, trebaju povlačenje i mir kako bi se „vratili u ravnotežu“.
Utjecaj okruženja na razvojne ishode
Visoka se osjetljivost u praksi često pogrešno tumači kao pretjerivanje, razmaženost, neposlušnost, neodlučnost, preosjetljivost na kritiku, sramežljivost ili povlačenje iz inata, mada se zapravo radi o neurobiološki utemeljenom načinu reagiranja.
Kada osobe u okolini prepoznaju, pravilno razumiju i podrže visokoosjetljivu djecu, razvijaju se izrazito visoki obrazovni, kreativni i socioemocionalni potencijali, kao što su empatija, kreativnost, moralna osjetljivost, znatiželja i sposobnost duboke koncentracije. S druge strane, ako se djecu stalno kritizira, požuruje, posramljuje ili ako žive u nepredvidljivom okruženju, kod njih se povećava rizik za anksioznost, perfekcionizam, nisko samopouzdanje, strah od pogrešaka, sram, povlačenje, izolaciju, emocionalnu preopterećenost, impulzivnost, poteškoće u regulaciji emocija te dojam da nešto s njima „nije u redu“.
Drugim riječima, tijek njihova razvoja ne određuje visoka osjetljivost nego okruženje. Zbog toga je uloga odraslih ključna.
Kako podržati visokoosjetljivo dijete?
Najvažnije što odrasli mogu učiniti jest prihvatiti dijete takvo kakvo jest, bez pritiska da bude „otpornije“, „tvrđe“ ili „manje emotivno“. Visokoosjetljivo dijete ne postaje snažno time što ga se navikava na neugodu, nego poučavanjem kako da razumije neugodu i nosi se s njom.
Djetetu pomaže kada zna da njegova reakcija nije „pretjerivanje“ nego dio njegova temperamenta, kada mu se omogući vrijeme prilagodbe na novu situaciju te unaprijed najave veće promjene. Također mu pomaže kratak odmak ako se osjeća preplavljeno – bilo da je to povlačenje u tihi kutak u učionici, kratka šetnja hodnikom ili kraći predah u roditeljskoj blizini.
Dobro je poticati dijete da istražuje svoje snage. Kreativne aktivnosti, glazba, priroda, čitanje, briga za životinje ili pomaganje drugima često im daju osjećaj smisla. Kroz takve aktivnosti grade samopouzdanje i doživljavaju svoj intenzitet kao dar, a ne teret.
Važno je govoriti o visokoj osjetljivosti jer način na koji odrasli reagiraju može odrediti hoće li dijete izrasti u osobu koja ostvaruje svoje potencijale ili u osobu koja se cijeli život boji da je „previše“. Stoga, uloga odraslih nije „smanjiti“ intenzitet visokoosjetljive djece, nego ih voditi da nauče upravljati njime, vidjeti ga kao dar koji može obogatiti odnose, zajednicu i društvo. Mala prilagodba okoline i poštivanje njihovih potreba može napraviti ogromnu razliku u njihovu životu.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorice mr. Tamare Žakula, psiholog i psihoterapeut, objavljen u 28. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
