Roditelji se često pitaju što znači postaviti granice, kako ih postaviti, kako reagirati u pojedinim situacijama. „Budite dosljedni“ čuli su puno puta, ali provesti dosljednost često je problem. Ponekad roditelji pribjegavaju odgoju uz fizičko kažnjavanje kako bi djetetu postavili određene granice, ne znajući ih odrediti drugačije.
Kako raste, dijete ima sve veću potrebu za istraživanjem okoline, otkrivanjem i izražavanjem svojega „ja“. To se ponekad može vidjeti u ponašanjima koja mogu biti opasna po njega samog. Roditeljsko čvrsto „ne“ može kod djeteta izazvati ljutnju, bijes, protest, no to je „ne“ potrebno kako bi dijete zaštitili i podučili. Postavljajući jasne granice, roditelj zapravo pokazuje svoju brigu za dijete, ljubav i želju da mu pruži sigurnu okolinu i da ga nauči pravilima ponašanja.
Što je dijete manje, granice trebaju biti čvršće i jasnije. Kako dijete raste i kako postaje sposobno biti sve više odgovorno, granice se mijenjaju, popuštaju, češće je moguć dogovor.
Granice trebaju biti djetetu jasne, poštene i dobro definirane. Pri tome je iznimno važno biti i fleksibilan, odnosno uvažavati potrebe djeteta. Upravo usklađivanje te dvije ideje roditeljima često predstavlja problem – kako istovremeno postaviti djetetu određene granice i poštivati djetetovu osobnost, tj. potrebu za istraživanjem, izražavanjem?
Jednostavnog odgovora na to pitanje nema, no korisno je da roditelj uvijek krene s pitanjem samom sebi: koja je trenutna djetetova potreba koju ono pokazuje svojim ponašanjem? Npr., dijete se krene penjati na za roditelja nedozvoljeno mjesto, poput visoke police ili slično, jer želi dohvatiti neki njemu zanimljiv predmet, čime se dovodi u opasnost prelazeći granicu sigurnog načina istraživanja okoline. Roditelj u tom trenutku treba djetetu jasno reći da se navedeno ne smije, objasniti zašto, ali i prepoznati djetetovu želju za istraživanjem te mu ponuditi drugi način kako tu želju može ostvariti. Tako, umjesto zabrane, može potaknuti dijete da ga pita/zamoli da mu pokaže željeni predmet. Na taj način će postaviti granicu u ponašanju (ne smije se penjati na određeno mjesto jer je navedeno opasno), ali i podučiti dijete poželjnom ponašanju (pitati) koje će roditelj i nagraditi (pokazati djetetu predmet). Dakle, moguće je istovremeno zadovoljiti određenu djetetovu
Postavljanjem jasnih granica, odnosno pravila ponašanja, možemo izbjeći nastanak problema jer o njima pričamo prije nego što nastanu (npr. postavljanje pravila o ponašanju u trgovini prije kupovine). Stoga je korisno djetetu objasniti što će se u nekoj situaciji događati, tko će što raditi, što se od njega očekuje i sl.
Dobro postavljene granice, praćene prikladnim objašnjenjima, potiču djetetovu suradnju jer se prema djetetu odnosimo s poštovanjem, uvažavajući njegovu potrebu da aktivno sudjeluje u svemu što se oko njega događa.
