Odnedavno se u stručnoj literaturi i u praksi počeo upotrebljavati termin „grit“. Definira se kao ustrajnost i strast za postizanjem dugoročnih ciljeva. Ustrajnost i odvažnost predstavljaju osobne karakteristike koje nas motiviraju na postizanje dugoročnih ciljeva jer često intelektualne sposobnosti same po sebi nisu dostatne za postizanje uspjeha.
Istraživanja su pokazala da ustrajnost može biti jednako važna ili čak važnija od inteligencije u predviđanju školskog uspjeha; konkretno, pokazala se boljim prediktorom stope diplomiranja u odnosu na kvocijent inteligencije. Ustrajnost je dodatak koji nam pomaže da ostvarimo ciljeve te predstavlja mogućnost i volju za ponovnim „podizanjem” i pokretanjem nakon doživljenog neuspjeha.
Ustrajnost predstavlja kombinaciju strasti, odlučnosti i usredotočenosti koja osobi omogućuje održavanje discipline i optimizma na putu ostvarivanja ciljeva, čak i kada je suočena s nelagodom, odbijanjem željenog i nedostatkom vidljivog napretka godinama ili čak desetljećima.
Koncept ustrajnosti ima implikacije na to kako potičemo i ohrabrujemo djecu i mlade. Slijedi nekoliko stavki o kojima treba voditi računa kako bismo kod njih jačali ustrajnost i naučili ih da održe motivaciju i odlučnost unatoč poteškoćama, preprekama i neuspjehu.
Pronalaženje dugotrajne aktivnosti
Jedna je od bitnih stavki naučiti djecu da pronađu svoju „strast“. U mlađoj je dobi to najčešće teško ostvarivo, ali je moguće pomoći djeci usvojiti navike koje potiču ustrajnost. Ideja je naučiti ih da se posvete nečemu i marljivo rade.
Proces učenja nije uvijek zabavan, ali napredak ne dolazi bez truda. Međutim, ako je dijete motivirano unaprijediti neku vještinu koja mu se sviđa ili proširiti znanje iz područja njegova interesa (drugim riječima, kada je intrinzično motivirano), veća je vjerojatnost uspjeha te će se „borba“ činiti vrijednom truda, a sam će uspjeh biti nagrada. Bilo da se radi o baletu, nogometu, violini ili karateu, dopuštajući djetetu da odabere aktivnost i da se njome određeno vrijeme bavi, pomažemo mu pronaći i razvijati strast. Pritom se uči samodisciplini, stvara radne navike nužne za život te jača ideju da su za usvajanje vještine potrebne praksa i upornost.
Prepreke su dio puta do uspjeha
Osobe koje vjeruju u napredak sklonije su ustrajati usprkos teškoćama zato što prihvaćaju da je naporan rad dio procesa rasta. Pored toga, razumiju da prepreke nisu trajno, nepromjenjivo stanje.
Učenici su manje frustrirani procesom učenja i ulažu više truda kada shvate da su i stručnjaci jednom bili početnici koji su se borili s neuspjehom. Prihvatimo li prepreke kao nezaobilazan dio puta k uspjehu, osjetit ćemo olakšanje i smanjenje pritiska. Bitno je razbiti mit da je ostvarenje ciljeva linearan proces i prihvatiti da je zapravo pun oscilacija.
Da bi djeca naučila upravljati frustracijom koja će se, bez iznimke, javljati prilikom suočavanja s poteškoćama i preprekama, važno ih je podučiti da su prepreke nužne na putu do uspjeha. Naravno da je u redu dopustiti djeci da odustanu od neke aktivnosti ili interesa, ali ne zbog toga što im prethodno nismo pomogli da razumiju da su upornost, marljivost, naporan rad pa čak i borba ono što vodi do cilja.
Preuzimanje rizika u svrhu napredovanja
Uspješni ljudi spremni su izaći iz svoje zone ugode i riskirati kako bi naučili nešto novo ili slijedili dugoročan pozitivan cilj. Premda rizik može završiti neuspjehom, uspješne osobe ne odustaju unaprijed.
Ponekad odrasli izbjegavaju govoriti o preuzimanju rizika koji nisu urodili plodom, ne želeći zapravo govoriti o svojim neuspjesima. No, time djeci uskraćuju važnu poruku: od teškoća, problema, prepreka i neuspjeha može se oporaviti! Kada djeca upoznaju tuđe iskustvo oporavka i otpornosti, posebice važnih modela kao što su roditelji, stječu uvid da je rizik promjene i novih iskustava potreban za napredak i, posljedično, uspjeh.
Strah od neuspjeha ponekad ljude paralizira i tjera ih na neaktivnost. No, važno je iskusiti neuspjeh (ionako će se u nekom trenutku svakome dogoditi) da bismo uvidjeli da nas neće uništiti, već da se možemo oporaviti. Da bismo se uopće upustili u rizik, potrebno je naučiti nositi se sa strahom na odgovarajući način. Djeca to mogu kroz iskustvo roditelja koji, kao pozitivni modeli, ne izbjegavaju temu o riziku te pokazuju kako otpornost omogućava da prebrode povremenu težinu i kratkotrajni neuspjeh.
Preuzimanje rizika u svrhu napredovanja u svakom slučaju uključuje određenu dozu nelagode koja prati iščekivanje konačnog rezultata. To je također korisna poruka za djecu i mlade: uspjeh podrazumijeva vrijeme, strpljenje, upornost te ponešto nesigurnosti. Dopustiti djeci i mladima da vide primjer preuzimanja pozitivnog rizika može uliti optimizam i hrabrost koji su im potrebni na putu ostvarenja ciljeva.
Neuspjeh nije kraj puta
Smatra se da ustrajni ljudi imaju razvijene kognitivne dispozicije kojima nastoje prepoznati promjenjive uzroke svojih trenutačnih problema. Usmjereni su na traženje uzroka, a ne krivaca te na moguća rješenja. Biti ustrajan podrazumijeva zadržati viziju i nadu o promjeni, čak i u najizazovnijim okolnostima.
Kako bismo djecu i mlade naučili većoj otpornosti i ustrajnosti, moramo im pokazati stvarne primjere u kojima neuspjesi nisu značili kraj puta te im „dopustiti“ da i sami ponekad okuse neuspjeh. Unatoč tome što roditelji, a ponekad i učitelji, imaju potrebu i želju zaštititi djecu, njima je zapravo potrebna poneka poteškoća, izazov, problem, čak i povremeni neuspjeh, koji mogu i trebaju prevladati i riješiti. Time će sami sebi dokazati da mogu. Dakle, zaštitnički instinkti kod odraslih ne smiju prevladati – kada djeca „okuse“ neuspjeh i poteškoće na svom putu do uspjeha, uz podršku i potporu roditelja lakše će ih prebroditi i naučiti se s njima nositi. Odrasli su tu da s djecom ostvare redovitu i obostranu komunikaciju, podjelu iskustva, prihvaćanje privremenog neuspjeha i svega što ga prati. Tako djeca razvijaju ustrajnost i otpornost, tj. životne vještine nužne za nošenje s izazovima i stresorima kojima će biti izloženi u odrasloj dobi.
Teško je vidjeti dijete da se „bori” s nečime ili mu je teško, ali je važno zapamtiti da djeca uče iz poteškoća i prepreka. No, te poteškoće ne smiju proizlaziti iz činjenice da je izazov sam po sebi neprilagođen dobi i mogućnostima djeteta, tj. da ih značajno premašuje. Takav neprilagođen izazov mogao bi kod djeteta dovesti do dojma preplavljenosti, do odustajanja i, što bi bilo još pogubnije, do sumnje u vlastite sposobnosti.
Urednički izbor iz originalnog teksta autorice Zrinke Selestrin, mag. paed. soc., objavljen u 25. broju biltena Rizik NZJZ PGŽ – moguće preuzeti OVDJE
