Osobne granice su svojevrsna pravila o tome što smo spremni prihvatiti, a što ne. Definiramo ih kako bismo se zaštitili u aktivnostima, situacijama i odnosima. Radi se o granicama unutar nas samih, koje odražavaju ono što smatramo sigurnim i razumnim.
Osobne granice uključuju pravila o tome kako se ponašamo prema drugima, a ujedno pomažu drugima da shvate kako se ponašati oko nas. No, naša očekivanja o tome kako bi se drugi trebali ponašati ne znači da će ih oni uvijek ispoštovati. Iako nešto možemo od drugih zahtijevati (npr. „Nemoj vikati na mene“), u konačnici ne možemo kontrolirati ponašanje drugih ljudi. Zbog toga kažemo da se granice zapravo ne postavljaju drugim ljudima, već se postavljaju unutar nas samih, a svrha im je da znamo kako reagirati kada drugi čine nešto što nije u okviru naše definicije sigurnosti („Ako netko na meme viče, udaljit ću se iz situacije“). Granice, dakle, nisu zahtjevi prema drugoj osobi, bez obzira na to koliko je zahtjev opravdan. One su odraz unutarnjih vrijednosti, koje treba izraziti i primijeniti u vlastitom ponašanju.
